Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2303/11, rješavajući apelaciju Kenana Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kenana Hodžića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 R 000319 09 Rev od 8. marta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 0 Gž 08 003101 od 28. januara 2009. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- Kenan Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 R 000319 09 Rev od 8. marta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009 0 Gž 08 003101 od 28. januara 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- Vrhovni sud je odgovor dostavio 14. januara, a tuženi 21. januara 2014. godine. Kantonalni sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 10. januara 2014. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor.
III. Činjenično stanje
- Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-2733/05 od 28. februara 2008. godine u cjelini usvojio apelantov tužbeni zahtjev, pa je tuženi, pored ostalog, obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete „zbog uništene mogućnosti napredovanja“ isplati označeni novčani iznos, te da mu od označenog datuma plaća navedeni iznos na ime mjesečne rente zbog uništene mogućnosti napredovanja. Apelantov tužbeni zahtjev je usvojen i u dijelu kojim je tražio da mu tuženi nadoknadi materijalnu štetu „zbog trajno povećanih potreba“ u označenom iznosu, te da mu ubuduće plaća mjesečnu rentu, a sve sa zakonskim zateznim kamatama.
- Iz obrazloženja presude proizlazi da je među strankama bilo nesporno da se 2002. godine dogodila saobraćaјna nesreća u kojoj je učestvovalo vozilo osigurano kod tuženog, te da je pravosnažnom presudom ovog suda tuženi obavezan da apelantu nadoknadi nematerijalnu štetu kao i troškove liječenja, te najzad, da je apelant završio mašinsku školu i stekao zvanje automehaničara, da nije zaposlen i da se na Biro za zapošljavanje prijavio 17. maja 2005. godine.
- Iz obrazloženja presude proizlazi da je u postupku utvrđeno da se apelant, zbog povreda zadobijenih u saobraćaјnoj nesreći koje su u uzročnoj vezi u smislu člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tj. da je šteta nastala u vezi s opasnom stvari, neće moći baviti zanimanjem kojim bi ostvario dohodak. U vezi s tim ukazano je na osnovne i dopunske nalaze i mišljenja vještaka neuropsihijatra, vještaka za ortopediju i traumatologiju, vještaka neurohirurga i vještaka medicine rada, kojim je u potpunosti vjerovano, kao stručnim i objektivnim. Zatim, ukazano je da nema opravdanih razloga za sumnju, odnosno da je izvjesno da bi apelant, da nije bilo nesreće u kojoj je zadobio povrede, obavljao dopuštenu djelatnost automehaničara, s obzirom da je završio odgovarajuću školu u kojoj je stekao navedeno zvanje, da se radi o mladom čovjeku, te da bi napredovao u zanimanju, tj. da bi stekao i višu kvalifikaciju u zanimanju za koje je osposobljen. Na temelju navedenog zaključeno je da su se stekli svi uvjeti za naknadu materijalne štete jer iz provedenih dokaza proizlazi da je kod apelanta došlo do umanjenja imovine, a postoji uzročna veza između radnje i posljedice, pa je shodno članu 195. stav 2. u vezi s članom 188. ZOO apelantovom zahtjevu u ovom dijelu udovoljeno.
- Kantonalni sud je Presudom broj 009 0 Gž 08 003101 od 28. januara 2009. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbio.
- Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je zaključeno da apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade, te uništenja i umanjenja mogućnosti daljnjeg napredovanja, koji je apelant temeljio na članu 195. stav 2. ZOO, nije dospio. U vezi s tim je ukazano da apelant, u trenutku kada se odigrao štetni događaj, nije započeo privređivati, odnosno da uopće nije bio zaposlen, da je utvrđeno kao nesporno da je školovanje okončao 1999. godine a da se Zavodu za zapošljavanje po prvi put prijavio u toku prvostepenog postupka, tj. u julu 2005. godine. Zatim, ukazano je da izgubljena zarada zbog nesposobnosti za rad predstavlja stvarnu štetu koju neko trpi zbog nesposobnosti za rad, a koja se mora dokazati u svakom konkretnom slučaju, pa da je neprihvatljiv pravni stav prvostepenog suda i s tim u vezi dato obrazloženje da apelantu pripada pravo na naknadu i ovog vida materijalne štete. Najzad, ukazano je da samo u slučaju da je apelant u momentu saobraćajne nesreće bio zaposlen i ostvarivao određene prihode, ili da je pružio dokaze da bi se od momenta prijavljivanja Zavodu za zapošljavanje uspio zaposliti kao automehaničar i na taj način početi ostvarivati mjesečnu zaradu, a što u prvostepenom postupku nije dokazano, apelantu bi pripadalo pravo na ovaj vid naknade materijalne štete.
- Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 R 000319 09 Rev od 8. marta 2011. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog trajno povećanih potreba - tuđe njege i pomoći i mjesečne rente iz tog osnova, i u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Apelantova revizija u dijelu kojim je osporavao drugostepenu presudu jer je odbijen, njegov zahtjev za naknadu materijalne štete zbog uništene mogućnosti napredovanja - izgubljene zarade i mjesečne rente iz tog osnova, odbijen je kao neosnovan.
- Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant drugostepenu presudu osporavao zbog povrede odredbi postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zatim, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da apelantu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete zbog uništene mogućnosti napredovanja - izgubljene zarade i mjesečne rente po tom osnovu. U vezi s tim je ukazano da apelant u trenutku štetnog događaja nije bio zaposlen i nije bio prijavljen na Zavod za zapošljavanje iako je školovanje okončao tri godine prije štetnog događaja. Prema stavu Vrhovnog suda, suština zaključka drugostepenog suda je da apelant nije dokazao da bi se po redovnom toku stvari zaposlio. Prema navedenom, zaključeno je da je neprecizna konstatacija u drugostepenoj presudi, tj. da je u ovom dijelu tužbeni zahtjev preuranjen a na što je apelant ukazao u revizionim navodima, bez uticaja na ispravnost odluke, s obzirom na navedene razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen.
IV. Apelacija
- a) Navodi iz apelacije
- Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovanih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantovi navodi se svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te, najzad, da osporenom presudom Vrhovnog suda uopće nije odlučeno o njegovim revizionim navodima, budući da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza s obzirom da Vrhovni sud nije ispitao zaključak drugostepenog suda da mu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete na ime izgubljene sposobnosti napredovanja. U vezi s tim apelant ističe da je Vrhovni sud potpuno zanemario član 186. ZOO kojim je propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a da je provedenim dokazima tj. nalazima i mišljenjima vještaka nesporno utvrđeno i dokazano da je njegova mogućnost zaposlenja, kao i napredovanja u okviru zanimanja automehaničara apsolutno isključena od dana nastanka štetnog događaja, a što je za rezultat imalo proizvoljnu primjenu člana 195. stav 2. ZOO. Apelant tvrdi da se prema stavu Vrhovnog suda od njega, kao jedva pokretnog čovjeka s psihičkim smetnjama zbog povreda iz štetnog događaja, traži da dokaže nemoguće, tj. da bi se u dogledno vrijeme po prijavi na Zavod za zapošljavanje zaposlio u okviru zanimanja za koje se školovao iako je dokazano da je apsolutno nesposoban da se u okviru tog zanimanja i zaposli. S tim u vezi apelant je istakao da je nesporno utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja saslušanih vještaka da je kod njega nastupilo umanjenje životne sposobnosti od 84% kao i da mu je potrebna doživotna psihijatrijska podrška. S obzirom na navedeno, apelant smatra da mogućnost zaposlenja, koja za njega kao nezaposlenog u vrijeme povređivanja, predstavlja mogućnost napredovanja iz člana 195. stav 2. ZOO, koja je apsolutno uništena zbog posljedica saobraćaјne nesreće, stvara obavezu tuženog da mu nadoknadi štetu. Zatim, apelant tvrdi da prema stavu sudske prakse i pravnoj teoriji oštećenom, koji u vrijeme nastanka štete nije bio zaposlen, pripada pravo na naknadu štete zbog uništene mogućnosti napredovanja, kada se utvrdi da je nesposoban za obavljanje zanimanja za koje se školovao i kada nema opravdanih razloga za sumnju da bi napredovao, tj. da bi se zaposlio u okviru zanimanja za koje se školovao. Zatim, apelant je ukazao i na član 155. ZOO po kojem šteta predstavlja i umanjenje nečije imovine, a u prilog tvrdnje da zbog apsolutne nesposobnosti za rad u okviru zanimanja za koje se školovao uzrokovane štetnim događajem, uopće ne može konkurisati na tržištu rada, čime je spriječen da se zaposli tj. napreduje u okviru zanimanja za koje se školovao, te onemogućen da uveća svoju imovinu. Najzad, apelant je istakao da se razlozi u osporenoj presudi Vrhovnog suda temelje na golim pretpostavkama, tj. da mu zbog činjenice da nije bio prijavljen kod Zavoda za zapošljavanje u vrijeme nesreće ne pripada pravo na ovaj vid naknade, te da se ne bi nikad ni zaposlio, iako takav zaključak ne može biti zasnovan niti na jednom dokazu.
- b) Odgovor na apelaciju
- Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i da u odluci ovog suda materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
- Tuženi je odgovoru na apelaciju istakao da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđivana stvarna šteta koju je apelant pretrpio. Zatim, ukazano je da je u postupku utvrđeno da je apelant u vrijeme nastanka štetnog događaja, tj. 2002. godine, bio nezaposlen, da je školovanje okončao 1999. godine, da se Zavodu za zapošljavanje prijavio tek 2005. godine (u toku prvostepenog postupka), te da nije upisao neku drugu višu školu. Prema ovako utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi ističe da apelant nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, pa da je neosnovana tvrdnja da se mogućnost zaposlenja mogla smatrati stvarnom štetom dospjelom u momentu nezgode.
V. Relevantni propisi
- Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", br. 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Šteta
Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičke ili psihičke boli ili straha (nematerijalna šteta).
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu
Član 185. stav 1.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
Kad dospijeva obaveza naknade
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Naknada u obliku novčane rente
Član 188. stav 1.
- U slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada se određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.
Član 189. st. 1. i 3.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.
(3) Pri ocijeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenog zdravlja
Član 195. stav 2.
Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mu mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.
- Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. (43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Ugovor o radu ne može se zaključiti sa licem koje nije navršilo 15 godina života.
Lice između 15 i 18 godina života (u daljem tekstu: maloljetnik) može se zaposliti pod uvjetom da od ovlaštenog liječnika ili nadležne zdravstvene ustanove pribavi potvrdu kojom dokazuje da ima opću zdravstvenu sposobnost za obavljanje tih poslova.
- Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba („Službene novine FBiH“ broj 41/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
- Nezaposlenom osobom, u smislu ovog zakona, smatra se osoba sposobna za rad koja nije u radnom odnosu a koja:
- a) nije zaposlena,
- b) je sposoban za rad;
- c) se može zaposliti prema propisima o radu;
- d) aktivno traži zaposlenje;
- e) je evidentirana u službi za zapošljavanje kao tražilac zaposlenja;
- f) ne obavlja samostalnu profesionalnu i ekonomsku djelatnost;
- g) nije redovan učenik, redovan student ili penzioner.
VI. Dopustivost
- U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 R 000319 09 Rev od 8. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. aprila 2011. godine a apelacija je podnesena 3. juna 2011. godine, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
- Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je materijalno pravo pogrešno i proizvoljno primijenjeno, te najzad da se Vrhovni sud nije izjasnio o svim njegovim revizionim navodima.
- U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
- Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
- U konkretnom slučaju apelant je u postupku pred redovnim sudovima tražio da se tuženi obaveže da mu nadoknadi materijalnu štetu zbog uništene ili smanjene mogućnosti napredovanja u smislu člana 195. stav 2. ZOO. Apelant je ovakav zahtjev temeljio na nespornoj činjenici da je u saobraćajnoj nesreći 2002. godine, za koju je odgovoran tuženi, zadobio tjelesne povrede koje su za posljedicu imale da je mogućnost njegovog zaposlenja u zanimanju koje je stekao uništena. Apelant je tvrdio, a ovaj navod ponavlja i u apelaciji, da mogućnost zaposlenja koja je u njegovom slučaju uništena, što je u postupku utvrđeno na temelju provedenih vještačenja, za njega kao nezaposleno lice u vrijeme nesreće, predstavlja mogućnost daljeg napredovanja i razvijanja. Najzad, u postupku pred redovnim sudovima nesporno je utvrđeno da je apelant stekao zvanje automehaničara 1999. godine, da u trenutku kada je nastupio štetni događaj tj. 2002. godine nije bio zaposlen, te da se Zavodu za zapošljavanje prijavio tek 2005. godine.
- Ustavni sud primjećuje da je članom 195. stav 2. ZOO regulisano da oštećeni zbog nanošenja tjelesne povrede ili narušenog zdravlja može, pored ostalog, zahtijevati novčanu rentu zbog uništene ili smanjene mogućnosti napredovanja. Novčana renta u smislu ove odredbe predstavlja naknadu materijalne štete koju oštećeni trpi jer su, zbog tjelesne povrede i uništenog zdravlja, mogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja njegovog materijalnog stanja, koje bi, da nije bilo štetnog događaja, svojim radom razvio i unaprijedio, otpale ili smanjene. U tom smislu, ovaj vid naknade materijalne štete u suštini predstavlja naknadu izmakle dobiti, čija visina se prema članu 183. ZOO utvrđuje kao dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
- Apelant u trenutku nastanka štetnog događaja nije bio zaposlen, a nastupanjem štetnog događaja ova mogućnost je i otpala. Na taj način apelant je izgubio i mogućnost da svojim radom, ostvarujući za njega naknadu (plaću) razvije i unaprijedi svoje materijalno stanje, pa nemogućnost zaposlenja u zanimanju koje je stekao za njega predstavlja uništenu ili smanjenu mogućnost napredovanja u smislu člana 195. stav 2. ZOO. Međutim, Vrhovni i Kantonalni sud su zaključili da, s obzirom da u trenutku štetnog događaja apelant nije bio zaposlen odnosno da je školovanje okončao 1999. godine a Zavodu za zapošljavanje se prijavio tek 2005. godine, apelantu ne pripada pravo na naknadu ovog vida materijalne štete. Suština zaključka oba suda, kako je izričito ukazano i u osporenoj presudi Vrhovnog suda, je da apelant nije dokazao da bi se prema redovnom toku stvari zaposlio.
- Ustavni sud primjećuje da, prema članu 15. Zakonа o radu, kao općem propisu kojim se reguliše oblast rada, ugovor o radu može biti zaključen s licem koje je navršilo 15 godina života, te koje je pribavilo ljekarsko uvjerenje da posjeduje opću zdravstvenu sposobnost za obavljanje tih poslova. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je prema članu 3. Zakona o zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica (u daljnjem tekstu: Zakon o zapošljavanju), koji je bio na snazi u vrijeme kada se štetni događaj dogodio, nezaposleno lice je bilo definirano kao lice koje nije zaposleno; koje je sposobno za rad; koje se može zaposliti prema propisima o radu; koje aktivno traži zaposlenje; koje je evidentirano u službi za zapošljavanje kao tražilac zaposlenja; koje ne obavlja samostalnu profesionalnu i ekonomsku djelatnost; koje nije redovan učenik, redovan student ili penzioner.
- Iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelant u trenutku nastanka štetnog događaja za koji je odgovoran tuženi okončao redovno školovanje i da je stekao zvanje automehaničara, te da je bio nezaposlen. Prema navedenom, imajući u vidu trajanje obaveznog osnovnog obrazovanja i obrazovanja za sticanje navedenog zvanja, proizlazi da je apelant u trenutku štetnog događaja imao navršenih 15 godina života, te da je prema citiranim zakonskim odredbama mogao da se zaposli. Dalje, imajući u vidu nalaze i mišljenja vještaka koji su saslušani u toku postupka, kao i činjenicu da se radi o mladoj osobi, proizlazi da je apelant u trenutku nastupanja štetnog događaja bio sposoban za rad. Zatim, u postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno da apelant u trenutku nastanka štetnog događaja nije bio evidentiran u službi za zapošljavanje kao tražilac zaposlenja iako je školovanje okončao tri godine prije štetnog događaja i bio bez zaposlenja. Također, apelant u postupku pred redovnim sudovima nije tvrdio, a u tom smislu nema ništa ni u apelaciji, da je u trenutku nastanka štetnog događaja aktivno tražio zaposlenje, odnosno da je obavljao samostalnu djelatnost ili je prema redovnom toku stvari mogao otpočeti s njenim obavljanjem, odnosno da se nalazi na redovnom školovanju.
- U ovoj odluci je već ukazano da naknada materijalne štete zbog uništene ili smanjene mogućnosti daljeg razvijanja i napredovanja u suštini predstavlja naknadu izmakle dobiti, kao jednog od vidova materijalne štete, koja prema članu 189. ZOO predstavlja dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, kao i da za nezaposlenu osobu gubitak mogućnosti zaposlenja predstavlja gubitak mogućnosti daljnjeg napredovanja i razvijanja. Pri tom, kada se imaju u vidu relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o zapošljavanju, samo činjenica da je oštećeni u trenutku nastanka štetnog događaja bio nezaposlen, da je okončao školovanje i stekao određeno zvanje, te da se prema propisima o radu mogao zaposliti i da je bio sposoban za rad, ne mogu se smatrati „redovnim tokom stvari“ ili posebnim okolnostima, u smislu člana 189. ZOO, zbog kojih bi gubitak mogućnosti zaposlenja predstavljao osnovu za naknadu materijalne štete koju trpi u smislu člana 195. stav 2. ZOO.
- Naime, u konkretnom slučaju, u postupku pred redovnim sudovima je utvrđeno, što se ni apelacijom ne dovodi u pitanje, da u trenutku nastanka štetnog događaja apelant, iako nezaposlen, nije bio evidentiran u službi za zapošljavanje kao tražilac zaposlenja. Pri tom, apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, a u tom smislu nije ponudio niti jedаn dokaz ni u apelacija, ne tvrdi da je u trenutku nastanka štetnog događaja aktivno tražio posao, ili da se nalazio na redovnom školovanju. Također, apelant ne tvrdi da je u trenutku nastanka štetnog događaja obavljao samostalnu profesionalnu ili ekonomsku djelatnost ili da je postojala mogućnost da u trenutku nastanka štetnog događaja otpočne s obavljanjem takve djelatnosti. Imajući u vidu da se, prema članu 186. ZOO, obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka kada je šteta nastala, kao i da je štetnik čijom radnjom ili propuštanjem je šteta nastala, prema članu 185. ZOO, dužan da uspostavi stanje koje je bilo prije da je šteta nastala, proizlazi da apelant nije dokazao da je, u trenutku nastanka štetnog događaja, prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, postojala mogućnost da se zaposli iako je okončao redovno školovanje i stekao odgovarajuće zanimanje, a koja je štetnom radnjom za koju odgovara tuženi, otpala. Stoga, zaključak redovnih sudova da apelant nije dokazao da bi se prema redovnom toku stvari zaposlio, pa da mu ne pripada pravo na naknadu štete u smislu člana 195. stav 2. ZOO, u nedostatku posebnih okolnosti koje bi uputile na suprotan zaključak, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava.
- Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja apelantova tvrdnja da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je materijalno pravo proizvoljno i pogrešno primijenjeno, što je za rezultat imalo povredu prava na pravično suđenje, nije osnovana.
- Zatim, apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je Vrhovni sud propustio da se izjasni o svim njegovim revizionim navodima, odnosno da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza s obzirom da Vrhovni sud nije ispitao zaključak drugostepenog suda da mu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete na ime izgubljene mogućnosti napredovanja.
- U vezi sa ovim djelom navoda Ustavni sud podsjeća da je prema stanovištu Evropskog suda i Ustavnog suda, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati na slaganje s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). U ovakvim slučajevima suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio suštinski problem istaknut u žalbi, da je slaganje ili neslaganje s odlukom nižestepenog suda zasnovano na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da je žalba, prije nego što ju je sud odbio, bila predmet razmatranja (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC (2002)).
- Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda izričito navedeno da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da apelantu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete zbog uništene mogućnosti napredovanja, da je s tim u vezi ukazano da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant okončao školovanje 1999. godine, da se nesreća dogodila 2002. godine a da se apelant Zavodu za zapošljavanje prijavio tek 2005. godine. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da je suština zaključka Kantonalnog suda da apelant nije dokazao da bi se po redovnom toku stvari zaposlio. Imajući u vidu navedene principe Evropskog i Ustavnog suda, kao i činjenicu da reviziju nije moguće izjavljivati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da je u ovoj odluci već zaključeno da su apelantovi navodi o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani, Ustavni sud smatra da ne može prihvatiti kao osnovane ni apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o njegovim revizionim navodima, pa da u tom smislu obrazloženje osporene presude ne zadovoljava standard pravičnog suđenja.
- Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
- Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te manjkavosti obrazloženja osporenih odluka, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
- Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je su redovni sudovi proizvoljno ili pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog uništene mogućnosti razvijanja i napredovanja neosnovan, budući da apelant nije dokazao da bi se prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima zaista i zaposlio.
- Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, te nedostatke u obrazloženju osporenih odluka, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
- Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić