Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1342/08, rješavajući apelaciju DŽ. M., S. M. i H. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DŽ. M., S. M. i H. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001144 od 28. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001141 od 12. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-484/01-II od 19. juna 2006. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

DŽ. M., S. M. i H. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tasovčića, Čapljina, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 6. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001144 od 28. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001141 od 12. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-484/01-II od 19. juna 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog javnog pravobranilaštva Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), Općinskog javnog pravobranilaštva Čapljina (u daljnjem tekstu: Općinsko pravobranilaštvo) zatraženo je 15. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Od Tužilaštva Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo), Tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), Ministarstva unutrašnjih poslova HNK - Uprava policije Mostar (u daljnjem tekstu: PU Mostar) zatraženo je 23. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. maja 2005. godine, Kantonalni sud 26. maja 2005. godine, Općinski sud 2. juna 2008. godine, Kantonalno javno pravobranilaštvo 21. maja 2005. godine, Općinsko pravobranilaštvo 5. juna 2008. godine, Federalno tužilaštvo i PU Mostar 5. januara 2011. godine, te Kantonalno tužilaštvo 31. decembra 2010. godine.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog javnog pravobranilaštva i Općinskog pravobranilaštva dostavljeni su apelantima 11. juna 2008. godine. Odgovori Federalnog tužilaštva, Kantonalnog tužilaštva i Ministarstva unutrašnjih poslova HNK dostavljeni su apelantima 3. februara 2011. godine.

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Presudom Općinskog suda broj P-484/01-II od 19. juna 2006. godine obavezan je Hercegovačko-neretvanski kanton – Ministarstvo unutrašnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantima isplati naknadu štete za duševne bolove u iznosu od 16.000,00 KM svakom apelantu, ukupno 48.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 27. septembra 2001. godine pa do isplate i na ime naknade materijalne štete, troškovi izgradnje nadgrobnog spomenika, ukupan iznos od 3.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. oktobra 1999. godine pa do isplate, te da im naknadi troškove postupka u iznosu od 7.104,15 KM. Istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Općinu Čapljina (u daljnjem tekstu: drugotužena), a apelanti su obavezani da drugotuženoj isplate troškove postupka u iznosu od 500,00 KM.
U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je prigovor prvotuženog o nedostatku pasivne legitimacije odbio kao neosnovan. S tim u vezi, naveo je da je odredbom člana II a, čl. od 1. do 7. Ustava FBiH propisano da su organi za zaštitu prava i sloboda građana predviđeni specijalnim zakonima, što u ovom slučaju znači kantonalnim, jer prema odredbi člana 4.a Ustava FBiH, uspostava i nadziranje policijskih snaga spada u posebnu nadležnost kantona, budući da to nisu ovlaštenja koja su Ustavom izričito dodijeljena federalnoj vlasti, a ni ovlaštenja koja su prema odredbama III člana 2. Ustava FBiH zajednička Federaciji i kantonima. Dalje, Općinski sud je naveo da, prema odredbama člana 15. tačka A Ustava FBiH, kanton ima sve nadležnosti koje nisu Ustavom FBiH izričito povjerene federalnoj vlasti ili koje nisu tim Ustavom utvrđene kao zajednička nadležnost federalne vlasti i kantona, a posebno je nadležan za uspostavljanje i nadziranje policijskih snaga koje će imati federalne uniforme sa federalnim oznakama (prema odluci o proglašenju, Ustav je stupio na snagu u ponoć 30. marta 1994. godine). Također, Općinski sud je naveo da ni odredbama člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 1/95 i 19/98), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, poslovi javnog reda i mira nisu stavljeni u nadležnost federalnih organa unutrašnjih poslova. Prema ocjeni suda, organi unutrašnjih poslova su bili dužni da spriječe štetu nastalu smrću supruga, odnosno oca apelanata, jer su to bila ovlaštenja prvotuženog koji odgovara prema odredbama člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je prvotuženi pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.
Dalje, prema ocjeni Općinskog suda, drugotužena nije pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari jer su, prema članu 8. tačka 9. Zakona o osnovama lokalne samouprave («Službene novine FBiH» br. 6/95 i 14/97), općine obavezne da osiguraju javni red i mir, međutim, općine u propisima o organizaciji unutrašnjih poslova nemaju svoju policiju pa drugotužena ne može odgovarati za nastalu štetu ni prema odredbama člana 172. stav 1. i člana 180. ZOO-a. Stoga je Općinski sud zaključio da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu neosnovan.
Općinski sud je iz iskaza svjedoka S. N. i N. O, kojim je u cijelosti poklonio vjeru jer su uvjerljivi i saglasni a bili su i neposredni očevici događaja, utvrdio da je kritičnog dana suprug i otac apelanata (u daljnjem tekstu: srodnik apelanata), povratnik u mjesto Tasovčiće, u eksploziji naprave koju su pred kuću Š. K. bacila nepoznata lica zadobio povrede od kojih je preminuo. Sud je, dalje, naveo da je uvidom u spis Kantonalnog tužilaštva Mostar broj KTN 23/03 utvrdio da je Osnovno javno tužilaštvo Čapljina (u daljnjem tekstu: OJT) pod brojem Ku-108/98 od 3. novembra 1998. godine podnijelo krivičnu prijavu OJT protiv NN počinilaca a u vezi sa navedenim događajem, zbog čega je neosnovan prigovor zastare. Naime, članom 377. stav 1. ZOO-a propisano je da kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično djelo je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. Općinski sud je istakao da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog jer je utvrdio da je on pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, te da njegova odgovornost proizlazi iz odredaba čl. 172. i 180. ZOO-a. Naime, iz iskaza F. L., Š. DŽ. i H. M., kojima je sud u cijelosti poklonio vjeru jer su saglasni i uvjerljivi i učestvovali su u provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma u 1998. godini, koju je međunarodna zajednica u Ženevi proglasila godinom povratka u BiH, proizlazi da su u martu 1998. godine, uz snažnu podršku međunarodne zajednice, vršeni pregovori između tadašnjih općinskih vlasti i izbjegličkih odbora oko povratka izbjeglica u svoje domove, da je povratak tekao organizirano, te da je svaka općina održavala sastanke u vezi sa povratkom. Dalje, u proces povratka su bili uključeni Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, MUP i međunarodne organizacije, te da je povratak bio na bazi Općinski sud je naveo da je iz iskaza navedenih svjedoka utvrdio da su radnici MUP-a Kantona bili upoznati sa procesom povratka izbjeglica na svoja ognjišta, te da su bili dužni osigurati siguran povratak, iz čega proizlazi i njihova odgovornost shodno članu 172. stav 1. ZOO-a. Dalje, Općinski sud je naglasio da se nije posebno bavio ocjenom, analizom pismene dokumentacije i to novinskih članaka objavljenih u dnevnim listovima Avaz i Oslobođenje od 1. do 10. oktobra 1998. godine, izjavama A. T. i pismom Š. K. od 6. aprila 2004. godine, jer ovi dokazi, prema ocjeni suda, samo potvrđuju osnovanost tužbenog zahtjeva.
Općinski sud je u obrazloženju naveo da je visinu nematerijalne štete, shodno članu 201. ZOO-a, utvrdio u visini od po 16.000,00 KM za svakog apelanta, prihvatajući orijentaciona mjerila usvojene sudske prakse za dosuđivanje ovog vida nematerijalne štete kao realne, te imajući u vidu da su apelanti najbliži srodnici, tj. supruga i sinovi nastradalog, i da će se satisfakcija ostvariti za smrt bliskog srodnika kroz navedene iznose, tj. u ukupnom iznosu od 48.000,00 KM. Općinski sud je, dalje, naveo da apelanti nisu osporavali da je prvotuženi izmirio troškove sahrane, pa je, shodno članu 193. stav 1. u vezi sa članom 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prihvatio na ime troškova izgradnje spomenika iznos od 3.000,00 KM kao uobičajen za mjesto pokopa srodnika apelanata. Odluku o kamatama sud je zasnovao na odredbama člana 277. stav 1. ZOO-a i zakonske zatezne kamate na ime glavnog duga od 48.000,00 KM dosudio od momenta podnošenja tužbe do konačne isplate, a za iznos materijalne štete od 2. oktobra 1999. godine do konačne isplate, tj. od dana izgradnje spomenika. Općinski sud je, također, obrazložio da je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbama člana 386. stav 1. ZPP i dosudio ih apelantima kao u izreci presude. Također je i drugotuženoj, shodno citiranoj zakonskoj odredbi, dosudio troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude budući da je u odnosu na drugotuženu u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.
Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-001141 od 12. aprila 2007. godine žalba prvotuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženog kojim je traženo da se prvotuženi obaveže da im isplati novčanu naknadu na ime duševne boli zbog smrti bliskog srodnika i to po 16.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. septembra 2001. godine do isplate, kao i zahtjev koji se odnosi na naknadu materijalne štete, troškovi izgradnje nadgrobnog spomenika, u iznosu od 3.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. oktobra 1999. godine pa do isplate. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom Kantonalni sud je žalbu apelanata u cijelosti odbio kao neosnovanu.
Kantonalni sud je ocijenio da su osnovani žalbeni navodi prvotuženog da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari budući da je utvrdio da je štetni događaj prouzrokovan aktom terora i nasilja, koji su bili dužni spriječiti federalni organi unutrašnjih poslova, a što su propustili učiniti. S obzirom na to da krivični postupak nije vođen jer je počinilac nepoznat, parnični sud je ovlašten u postupku naknade štete samo ispitati je li šteta počinjena radnjama koje sadrže biće krivičnog djela i kojeg krivičnog djela. Kantonalni sud je istakao da ZOO-om nije propisano šta predstavlja akt terora i nasilja, međutim, odredbama člana 146. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 43/98; u daljnjem tekstu: KZFBiH) definirano je krivično djelo terorizma kao radnje koje se preduzimaju u namjeri rušenja Federacije BiH, njenog ustavnog poretka ili njenih najviših organa, a obuhvataju vršenje otmica nekih lica ili neko drugo nasilje, prouzrokovanje eksplozije ili požara ili kakve druge opće opasne radnje, kojima se izaziva opasnost za život ljudi ili imovinu velike vrijednosti. Dakle, bitan uvjet za postojanje krivičnog djela terorizma jeste da je počinilac prilikom njegovog izvršenja postupao iz neprijateljskih pobuda prema BiH, a u slučaju da ovaj uvjet nije ispunjen, može postojati neko drugo krivično djelo (Vrhovni sud FBiH, Kž-42/97 od 16. juna 1997. godine). Kantonalni sud je istakao da su u konkretnom slučaju nepoznata lica bacila eksplozivnu napravu pred kuću povratnika Bošnjaka koji su se upravo tog dana vratili u mjesto Tasovčiće u svoje prijeratne domove, te da je to imalo za cilj preplašiti i upozoriti povratnike Bošnjake da su nepoželjni na tom prostoru, da će im biti ugroženi ljudski životi i imovina, te da se utječe na njih da ponovno napuste svoje prijeratne domove i odu u izbjeglištvo gdje su boravili sve ratne godine. Bacanje eksplozivne naprave na Bošnjake povratnike, koji su upravo vraćajući se u svoje prijeratne domove poslušali i postupili po nalogu i uputama najviših državnih organa, a u skladu sa Aneksom 7 Općeg mirovnog sporazuma o implementaciji mira u BiH, jeste upravo postupanje iz neprijateljskih pobuda prema BiH, a kojom prilikom je kritične noći i prouzrokovana smrt bliskog srodnika apelanata i velika materijalna šteta na objektima i zapaljenom kombi vozilu. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo obavezujući prvotuženog da apelantima naknadi štetu. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud trebao primijeniti odredbe člana 3. glava II Ustava FBiH (kojim je regulirano pravo izbjeglih i raseljenih lica na slobodan povratak u prebivališta iz kojih su protjerani), u vezi sa članom 1. tačka 1. glava III Ustava FBiH (kojim je utvrđena isključiva nadležnost Federacije za suzbijanje terorizma) i odredbe člana 2. tada važećeg Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH (kojima su utvrđeni unutrašnji poslovi iz nadležnosti Federacije i to sprječavanje i otkrivanje terorizma, te pronalaženje i privođenje počinilaca tih krivičnih djela), iz čega proizlazi da je apelantima pričinjena šteta aktom terora i nasilja i da za naknadu, prema članu 180. ZOO-a, odgovara FBiH a ne prvotuženi. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanata istaknute protiv odluke prvostepenog suda koji je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu zbog nedostatka pasivne legitimacije. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da nadležnost općinskih tijela u sprječavanju krivičnih djela terorizma nije zasnovana ni na Ustavu FBiH, niti Zakonu o unutrašnjim poslovima FBiH, kao ni Zakonu o unutrašnjim poslovima HNK. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da ni navodi žalbe da je u ovoj pravnoj stvari pasivno legitimirana i Općina Čapljina nisu osnovani, zbog čega je prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio.
Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 144 od 28. februara 2008. godine revizija apelanata izjavljena protiv presude Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, polazeći od činjeničnih utvrđenja, a posebno imajući u vidu činjenicu da je u to vrijeme počeo organizirani proces povratka izbjeglih i raseljenih lica, nesporno da se okolnosti pod kojima je 1. oktobra 1998. godine poginuo srodnik apelanata mogu podvesti pod akt nasilja i terora koji ima u vidu odredba člana 180. ZOO-a. Naime, navedenim odredbama ZOO-a za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom predviđena je odgovornost društveno-političke zajednice (sada države, entiteta ili federalne jedinice) čiji su organi bili dužni da spriječe takvu štetu. Vrhovni sud je istakao da se postupak nepoznatog učinioca u konkretnom slučaju može podvesti pod definiciju terorizma kao namjernog ugrožavanja Ustavom utvrđenog državnog i društvenog uređenja i sigurnosti aktom nasilja kojim je stvoreno osjećanje nesigurnosti kod građana (član 125. Krivičnog zakona SFRJ koji je kao preuzeti republički zakon bio na snazi u to vrijeme). Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i tvrdnje u reviziji o pasivnoj legitimaciji i odgovornosti prvotuženog i drugotužene. Vrhovni sud je istakao da su federalni organi unutrašnjih poslova bili dužni da spriječe štetu koji su pretrpjeli apelanti gubitkom supruga i oca, a ne kantonalni organi unutrašnjih poslova, kako su to istakli apelanti u reviziji. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se nadležnost federalnih organa zasniva na odredbama III člana 1. tačka g) Ustava Federacije BiH, te člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, prema kojima su u isključivoj nadležnosti Federacije poslovi suzbijanja i sprječavanja terorizma. Kako je, dakle, do štete izazvane smrću srodnika apelanata došlo zbog propusta federalnih organa unutrašnjih poslova da spriječe štetu, a u predmetnom sporu nije tužena Federacija BiH nego prvotuženi i drugotužena, Kantonalni sud je pravilno odlučio kada je zbog nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog i drugotužene odbio tužbeni zahtjev apelanata. Vrhovni sud je naveo i da je pravni stav ovog suda da «za štetu nastalu tjelesnom povredom usljed akta nasilja ili terora odgovara Federacija BiH» objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 1/2006, sentenca 20 (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-280/05 od 21. marta 2006. godine).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije
Apelanti smatraju da su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je pogrešan stav Kantonalnog i Vrhovnog suda koji su zaključili da se okolnosti pod kojima je poginuo njihov srodnik mogu podvesti pod akt nasilja i terora koji ima u vidu odredba člana 180. ZOO-a kojom je za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom predviđena odgovornost društveno-političke zajednice (sada države, entiteta ili federalne jedinice) čiji su organi bili dužni da spriječe nastalu štetu, u konkretnom slučaju federalni organi. Naime, apelanti smatraju da je konkretni događaj atak pojedinca čijom posljedicom je smrtno nastradao njihov bliski srodnik. S tim u vezi, prigovaraju na odluke ovih sudova smatrajući da su za štetni događaj odgovorni Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo za zdravstvo, rad i socijalnu politiku, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Općina Čapljina, shodno odredbama čl. 172. i 181. ZOO-a.
Apelanti smatraju da su im kao članovima porodice lica koje je nasilno lišeno života povrijeđeni pravo na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kao i pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, naveli su da Kantonalno tužilaštvo, nakon što je Policijska uprava (3. novembra 1998. godine) podnijela krivičnu prijavu, nije preduzelo ni jednu radnju s ciljem pronalaženja počinilaca ubistva njihovog supruga i oca, te da, kako ističu: «Vlasti i pored pozitivne obaveze da ispitaju okolnosti pod kojima se desilo ovo ubistvo nisu ništa učinile niti su im dostavili bilo kakve informacije o tome što je eventualno preduzeto». Apelanti su zatražili da im se dodijeli kompenzacija za duševnu bol koju trpe zbog nasilne smrti člana njihove porodice, bez utvrđivanja, otkrivanja i kažnjavanja za to odgovornih lica, u visini od po 20.000,00 KM za svakog apelanta.
b) Odgovor na apelaciju
U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud Federacije BiH je naveo da u svemu ostaje pri navodima datim u obrazloženju svoje presude. Također, smatra da nisu povrijeđena prava apelanata koja ističu u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije.
Kantonalni sud u Mostaru u odgovoru na apelaciju navodi da je odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, te da je za to dao razloge u obrazloženju odluke. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
Općinski sud u Mostaru u odgovoru na apelaciju naveo je da se ne namjerava upuštati u analizu odluka Kantonalnog i Vrhovnog suda budući da je svojom odlukom obavezao Hercegovačko-neretvanski kanton na naknadu nematerijalne i materijalne štete prouzrokovane apelantima. Ovaj sud smatra da je Hercegovačko-neretvanski kanton pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i da njegova odgovornost proizlazi iz odredbi člana 172. ZOO-a jer shodno propisima o organizaciji unutrašnjih poslova, a na osnovu Zakona o osnovama lokalne samouprave, općine nemaju svoju policiju, a organi unutrašnjih poslova pripadaju kantonu, pa općina nije legitimirana u ovom postupku.
Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, u svojstvu zastupnika Hercegovačko- neretvanskog kantona – Ministarstva unutrašnjih poslova, u odgovoru na apelaciju ističe da su navodi apelacije u cijelosti neosnovani, te da nije bilo povreda Ustava Bosne i Hercegovine ni Evropske konvencije, kako je to neosnovano navedeno u apelaciji. Također je navelo da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na pravičan postupak, te da nije bilo proizvoljnosti u postupanju sudova.
Pravobranilaštvo Općine Čapljina u odgovoru na apelaciju je navelo da su navodi apelacije u cijelosti neosnovani, a pogotovo u dijelu koji se odnosi na eventualnu odgovornost Općine Čapljina. Također, navodi da su osporene odluke dovoljno jasno obrazložene, te da nisu narušeni principi pristupa sudu i jednakosti stranaka. U vezi sa navodima apelanata koji se odnose na propust u obavljanju poslova Tužilaštva i policije, naveli su da je sasvim jasno da Općina kao jedinica lokalne samouprave nema nikakve ingerencije nad radom ovih organa, pa je osnovan nedostatak pasivne legitimacije na strani Općine.
Tužilaštvo Federacije BiH u odgovoru na apelaciju je navelo da je, imajući u vidu da se prema apelaciji predmet vodi u Kantonalnom tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru, od tog Tužilaštva 24. decembra 2010. godine zatraženo da dostavi izjašnjenje Ustavnom sudu. Također je navelo da se prema provjerama u evidencijama apelanti nisu obraćali ovom Tužilaštvu.
U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona je navelo da je iz dokumentacije spisa predmeta utvrdilo da je Policijska uprava Čapljina 3. novembra 1998. godine podnijela krivičnu prijavu broj KU-108/98 tadašnjem Osnovnom javnom tužilaštvu Čapljina protiv nepoznatog izvršioca, a povodom ubistva srodnika apelanata koje se dogodilo 2. oktobra 1998. godine u središtu mjesta Tasovčići. Uz navedenu prijavu dostavljeni su zapisnik o uviđaju, fotodokumentacija mjesta na kojem je bačena eksplozivna naprava, obdukcijski zapisnik kao i zapisnik o reobdukciji koji je radio obducent dr. Ilijas Dobrača. Uz krivičnu prijavu su dostavljene i službene zabilješke o obavljenim razgovorima sa dvadeset lica, međutim, navedena lica nisu dala bilo kakve podatke na osnovu kojih bi se mogao identificirati počinilac krivičnog djela. Kantonalno tužilaštvo je navelo i da je 3. jula 2002. godine komesaru Policije HNK uputilo Zahtjev pod brojem KTA-36/02 za prikupljanje potrebnih obavještenja povodom 25 ubistava koja su se dogodila na području HNK u periodu od 1994. do 1998. godine, a među kojima je i ubijeni srodnik apelanata. Dalje, s ciljem otkrivanja počinilaca navedenih ubistava, Kantonalno tužilaštvo je navelo da je održalo radni sastanak i dogovor sa glavnim tužiocem i predstavnicima Ministarstva unutrašnjih poslova HNK, predstavnicima Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, kao i predstavnicima EUPM-a. Prema navodima Kantonalnog tužilaštva, na navedenom sastanku su formirane tri grupe i to od predstavnika Ministarstva unutrašnjih poslova HNK, predstavnika Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova i predstavnika tužilaštava koji su rukovodili i usmjeravali određene istražne radnje s ciljem rasvjetljavanja navedenih ubistava. Grupa koja je formirana za rasvjetljavanje ubistava (šest lica među kojima je i srodnik apelanata), na čelu sa kantonalnim tužiocem, s ciljem pronalaženja počinilaca krivičnog djela je 5. marta 2007. godine sačinila operativni plan rada u kojem je navela potrebne radnje koje treba izvršiti radi pronalaženja počinilaca spomenutog krivičnog djela. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je u više navrata imalo radne sastanke sa radnicima Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona na kojima su razmatrane i dogovarane konkretne mjere s ciljem otkrivanja počinilaca ovog krivičnog djela navodeći da su kao rezultat preduzimanja mjera ove grupe na otkrivanju počinilaca ubistava otkriveni počinioci ubistva M. A. i R. B. Također je navedeno da je 31. jula 2009. godine tužilac koji je preuzeo spis od ranijeg tužioca u dogovoru sa predstavnicima MUP-a istaknuo zahtjev za prikupljanje obavijesti povodom ubistva srodnika apelanata. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je došlo do određenih saznanja o tome ko bi mogao biti počinilac krivičnog djela koje je imalo za posljedicu smrt bliskog srodnika apelanata, da se to lice nalazi u Hrvatskoj i da se protiv njega vodi krivični postupak zbog krivičnog djela ratnog zločina, te da je glavni tužilac ovog Tužilaštva, a povodom navedenog saznanja, stupio u vezu sa advokatom «navedenog lica» koji je navodno pokazao interes da pruži određene podatke o izvršiocu predmetnog krivičnog djela. Na kraju, Kantonalno tužilaštvo je navelo da su organi otkrivanja (policija) kao i ovo Tužilaštvo preduzimali određene radnje koliko je to bilo u njihovoj moći i objektivno moguće.
Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona – Uprava policije Mostar, u odgovoru na apelaciju navelo je da Sektor kriminalističke policije zajedno sa Kantonalnim tužilaštvom Mostar provodi istragu u slučaju ubistva supruga i oca apelanata, te da je zajedno i ostvaren uvid u predmet u ovom Tužilaštvu, te je Ustavni sud obaviješten o dosad preduzetim radnjama aktom broj A-994/10 od 29. decembra 2010. godine.

V. Relevantni propisi

Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Nadležni tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti.

Član 140.

(1) Odgovorni dužnosnici državnog organa, ombudsmana Federacije, javnog preduzeća i javne ustanove dužni su prijaviti krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, o kojima su izviješteni ili za koja saznaju na koji drugi način.

Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18.

Tužitelj je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 228.

Službene i odgovorne osobe u svim organima vlasti u Federaciji, javnim preduzećima i ustanovama dužne su da prijave krivična djela o kojima su obaviještene ili za koja saznaju na koji drugi način. U takvim okolnostima, službena ili odgovorna osoba će preduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi krivičnog djela, predmeti na kojima je ili pomoću kojih je učinjeno krivično djelo i drugi dokazi o njima i obavijestit će o tome, bez odgađanja, ovlaštenu službenu osobu ili tužilaštvo.

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

III član 1. g)

U isključivoj nadležnosti Federacije su:

g) suzbijanje međunarodnog i međukantonalnog kriminala, posebno terorizma, neovlaštene trgovine drogom i organiziranog kriminala kao i saradnja sa Interpolom.
Krivični zakon SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 125.

Ko u namjeri ugrožavanja ustavom utvrđenog državnog i društvenog uređenja ili bezbjednosti SFRJ izazove eksploziju ili požar ili preduzme drugu opšteopasnu radnju ili akt nasilja kojim je stvoreno osjećanje nesigurnosti kod građana, kazniće se zatvorom najmanje tri godine.

Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH («Službene novine FBiH» br. 1/96 i 19/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Unutrašnji poslovi iz nadležnosti Federacije su:

Sprječavanje i otkrivanje krivičnih djela međukantonalnog kriminala kao i, terorizma, neovlašćene trgovine drogom i organizovanog kriminala, pronalaženje i hvatanje učinilaca tih krivičnih djela te njihovo privođenje nadležnim organima.

Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 180.

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičke osobe usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni takvu štetu spriječiti.

VI. Dopustivost

U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U konkretnom slučaju, Ustavni sud će pri ispitivanju dopustivosti predmetnu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 144 od 28. februara 2008. godine, u postupku radi naknade štete, razmatrati odvojeno u odnosu na postupak obraćanja apelanata nadležnim organima javne vlasti u vezi sa okolnostima pod kojima se desilo ubistvo njihovog srodnika.
Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na postupak obraćanja apelanata nadležnim organima javne vlasti u vezi sa okolnostima pod kojima se desilo ubistvo njihovog bliskog srodnika za Ustavni sud se postavlja pitanje iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem u domaćem pravnom sistemu ne postoji efektivan pravni lijek radi otklanjanja posljedica povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u situaciji kada domaće vlasti ne provode odgovarajuću krivičnu istragu, odnosno krivični postupak (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 12/02 od 19. aprila 2004. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 40/04). U tom smislu, Ustavni sud zaključuje da apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 144 od 28. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2008. godine, tj. u roku kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i u ovom dijelu ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Zabrana podvrgavanja nehumanom postupku

Apelanti navode da im je zbog neprovođenja istrage povodom nasilne smrti njihovog oca i supruga, te zbog psihičke patnje koju usljed toga trpe, budući da, kako navode: «Vlasti i pored pozitivne obaveze da ispitaju okolnosti pod kojima se desilo ubistvo njihovog prednika nisu ništa učinile niti su im dostavili bilo kakve informacije o tome što je eventualno preduzeto…», povrijeđeno pravo na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine ukazao na značaj koji se daje članu 3. u Evropskoj konvenciji, kao i u sistemu međunarodne zaštite ljudskih prava. Ukazano je na to da je član 3. dat u apsolutnim i nekvalificiranim terminima. Naglašeno je da, nasuprot čl. 8-11. Evropske konvencije, koji u drugom stavu sadrže restriktivnu klauzulu, član 3. ne sadrži drugi stav kojim bi se odredile okolnosti koje dopuštaju ograničenje ovog prava. Prema tome, zaključeno je da u pogledu ove odredbe nema nikakvog prostora za ograničenja data zakonom. Neuvjetovanost člana 3. znači da, u smislu Evropske konvencije ili međunarodnog prava, nikad ne može postojati opravdanost djela koja krše ovaj član.
Osim toga, član 3. Evropske konvencije sadrži i materijalne aspekte, kao i one proceduralne prirode, poput obaveze da se istraže navodi o torturi i nekim drugim oblicima nehumanog postupanja. Član 3. Evropske konvencije može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem kao i nehatom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili pruže odgovarajući standardi zaštite. Također, član 3. Evropske konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: to znači obavezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obaveze da se preduzmu pozitivne radnje kako bi se pojedincima osigurala njihova prava i zaštitili se od zabranjenog postupanja.
Ustavni sud smatra da navodi iz apelacije pokreću pitanja eventualnog kršenja zabrana nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te da su navedeni članovi primjenjivi u konkretnom slučaju.
S tim u vezi, Ustavni sud napominje da nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Prilikom razmatranja da li je kažnjavanje ili postupanje bilo «nehumano» u okviru značenja iz člana 3. Evropske konvencije, mora se voditi računa o tome da li je cilj bio poniziti i degradirati lice koje je u pitanju i da li je ono što je posljedica negativno utjecalo na njegovu ili njenu ličnost na način koji je nespojiv sa članom 3. Evropske konvencije. Međutim, nepostojanje takvog cilja ne može isključiti nalaze o kršenju člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ranninen protiv Finske, presuda od 16. decembra 1997. godine).
S obzirom na to da se apelanti žale da su bili izloženi nehumanom postupanju zbog neprovođenja istrage nakon ubistva njihovog bliskog srodnika, Ustavni sud će prilikom ispitivanja toga da li je prekršeno navedeno pravo naročito voditi računa o «bliskosti porodične veze»; «odnosima suprug-roditelj-dijete»; «stepenu do kojeg je član porodice bio svjedok predmetnog događaja»; «uključenosti člana porodice u pokušaje da dobije informacije o nastradalom licu»; «načinu na koji su organi vlasti odgovorili na te upite», koje je ustanovio Evropski sud za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kipar protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine).
Ustavni sud smatra nespornim da između apelanata i ubijenog postoje bliske porodične veze s obzirom na to da je ubijeni otac i suprug apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra nespornim da apelanti nisu bili direktni svjedoci ubistva njihovog bliskog srodnika, ali da su se nalazili u neposrednoj blizini lica mjesta kada se taj događaj desio, te da su apelanti obavijestili nadležne organe o navedenom događaju.
Ispitujući uvjet ispunjenja pozitivne obaveze (provođenja službene istrage), Ustavni sud primjećuje da su nadležne vlasti pokrenule službenu istragu u svrhu rasvjetljavanja krivičnog djela postavljanja i aktiviranja eksplozivne naprave u mjestu Tasovčići, čijom posljedicom je smrtno nastradao bliski srodnik apelanata, te u odnosu na otkrivanje počinilaca krivičnog djela. Nadležno Kantonalno tužilaštvo je u saradnji sa policijskim organima preduzimalo i dalje preduzima istražne radnje s ciljem rasvjetljavanja počinilaca navedenog krivičnog djela. Naime, iz dokumentacije spisa predmeta je vidljivo da je Policijska uprava Čapljina 3. novembra 1998. godine podnijela krivičnu prijavu broj KU-108/98 tadašnjem Osnovnom javnom tužilaštvu Čapljina protiv nepoznatog izvršioca, a povodom ubistva srodnika apelanata. Uz navedenu prijavu dostavljena je sva raspoloživa dokumentacija kao i službene zabilješke o obavljenim razgovorima sa dvadeset lica. Dalje, iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu vidljivo je da je Kantonalno tužilaštvo 3. jula 2002. godine komesaru Policije HNK uputilo Zahtjev pod brojem KTA-36/02 za prikupljanje potrebnih obavještenja povodom 25 ubistava a koja su se dogodila na području HNK u periodu od 1994. do 1998. godine, a među kojima je i ubijeni srodnik apelanata. Zatim, s ciljem otkrivanja počinilaca navedenih ubistava, Kantonalno tužilaštvo je formiralo tri grupe od predstavnika Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, predstavnika Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova i predstavnika tužilaštava radi rukovođenja i usmjeravanja određenih istražnih radnji radi rasvjetljavanja navedenih ubistava. Grupa koja je formirana za rasvjetljavanje ubistava (šest lica među kojima je i srodnik apelanata), na čelu sa kantonalnim tužiocem, s ciljem pronalaženja počinilaca krivičnog djela je 5. marta 2007. godine sačinila operativni plan rada u kojem je navela potrebne radnje koje treba izvršiti radi pronalaženja počinilaca spomenutog krivičnog djela. Dalje, suprotno navodu apelanata da Kantonalno tužilaštvo nije dalo niti jedan nalog MUP-u Kantona niti je preduzelo bilo koju drugu radnju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo u informaciji dostavljenoj Ustavnom sudu u detalje navelo da je u više navrata imalo radne sastanke sa radnicima MUP-a na kojima su razmatrane i dogovarane konkretne mjere radi otkrivanja počinilaca ovog krivičnog djela. Iz informacije koju je Kantonalno tužilaštvo prezentiralo Ustavnom sudu proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo došlo do određenih saznanja ko bi mogao biti počinilac krivičnog djela koje je imalo za posljedicu smrt bliskog srodnika apelanata, te da se to lice nalazi u Hrvatskoj i da se protiv njega vodi krivični postupak zbog krivičnog djela ratnog zločina, te da je glavni tužilac ovog Tužilaštva ostvario kontakt sa advokatom «navedenog lica» koji je pokazao interes da pruži određene podatke o izvršiocu predmetnog krivičnog djela.
Ustavni sud iz odgovora Kantonalnog tužilaštva i nadležne policijske uprave ne vidi da su apelanti (makar formalno) bili obaviješteni o rezultatima predmetne istrage. Dalje, iz predmeta spisa je vidljivo da su se apelanti 22. maja 2007. godine obraćali glavnom tužiocu Tužilaštva BiH pismenim aktom u kojem su naveli da je proteklo devet godina, te da, kako navode: «[…] ništa od istrage», «da nije sigurna da se po tom pitanju išta radi», te da traže da se protiv počinilaca krivičnog djela pokrene krivični postupak i da se kazne počinioci zlodjela. Međutim, istragu o ovom predmetnom slučaju vodi Kantonalno tužilaštvo HNK, pa je stoga i nadležno da obavijesti apelante o rezultatima istrage. Isto tako, iz spisa apelacije (tj. navoda i dokaza koje su dostavili apelanti) Ustavni sud ne vidi da su u vezi sa tokom navedene istrage nadležni organi odbili apelantima dati informaciju o tome.
S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi (Ministarstvo unutrašnjih poslova HNK i Kantonalno tužilaštvo HNK) preduzeli određene mjere i radnje kako bi se prikupile informacije koje se odnose na okolnosti nasilne smrti bliskog srodnika apelanata, što u prvom redu podrazumijeva otkrivanje lica odgovornih za nasilnu smrt člana porodice apelanata i njihovo kažnjavanje u skladu sa zakonom. Međutim, činjenica je da nadležne vlasti i pored preduzimanja određenih mjera i radnji s ciljem rasvjetljavanja navedenog krivičnog djela u periodu dužem od jedanaest godina nisu uspjele otkriti i identificirati lice odgovorno za smrt njihovog bliskog srodnika, pa Ustavni sud ipak ne može zaključiti da su javne vlasti propustile da izvrše pozitivnu obavezu koja se sastoji u tome da se preduzmu razumne mjere i radnje s ciljem provođenja nepristrane istrage povodom nasilne smrti bliskog srodnika apelanata, jer ova obaveza ne uključuje zahtjev da istraga rezultira stvarnim otkrivanjem počinilaca krivičnog djela i njihovo privođenje nadležnim pravosudnim organima.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Time je neosnovan i zahtjev apelanata za dodjelu novčane kompenzacije zbog povrede navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelanti navode da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i ističu da je pogrešan stav ovih sudova da štetni događaj u kojem je poginuo njihov bliski srodnik predstavlja akt nasilja ili terora usmjeren protiv države, odnosno Federacije, a ne atak pojedinca, kako to smatraju apelanti. S tim u vezi, prigovaraju na odluku ovih sudova koji su zaključili da su za štetni događaj odgovorni federalni organi, a ne organi Hercegovačko-neretvanskog kantona koji su, prema mišljenju apelanata, odgovorni za štetni događaj u smislu odredbi čl. 172. i 181. ZOO-a.
U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
U odnosu na navode apelanata da su odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da je pogrešan stav ovih sudova da štetni događaj u kojem je nastradao njihov bliski srodnik predstavlja akt nasilja ili terora usmjeren protiv države, odnosno Federacije, a ne atak na pojedinca, Kantonalni i Vrhovni sud su na jasan i nedvosmislen način obrazložili da se u konkretnom slučaju radilo o napadu na grupu Bošnjaka povratnika, te da je napad izvršen s ciljem sprječavanja povratka izbjeglih i raseljenih lica, te da se okolnosti pod kojima je poginuo srodnik apelanata mogu podvesti pod akt nasilja i terora. Također su, pozivajući se na odredbe člana 180. ZOO-a, na jasan način obrazložili da je za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom predviđena odgovornost društveno-političke zajednice (sada države, entiteta ili federalne jedinice) čiji su organi bili dužni da spriječe takvu štetu. Međutim, Vrhovni i Kantonalni sud su dali detaljno obrazloženje zašto smatraju neosnovanom tvrdnju apelanata da su za štetu koju su pretrpjeli zbog smrti bliskog srodnika odgovorni tuženi, vlasti Hercegovačko-neretvanskog kantona i Općina Čapljina. S tim u vezi, obrazložili su da su za nastalu štetu koja je posljedica napada koja se može podvesti pod akt terorizma odgovorni organi Federacije čija odgovornost proizlazi iz odredbe III člana 1. tačka g) Ustava Federacije BiH, kao i člana 2. Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, budući da su u isključivoj nadležnosti Federacije poslovi suzbijanja i sprječavanja terorizma. Ustavni sud u ovakvom tumačenju ne vidi proizvoljnost a razlozi koji su dati za takvu primjenu zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja.
Stoga, kao i zbog činjenice da apelanti ne ukazuju na bilo kakvu nepravilnost postupka u njegovom proceduralnom dijelu, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

Ustavni sud smatra neosnovanim, te neće posebno ispitivati navode u pogledu navodnog kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi u pogledu prava na porodični život identični su navodima u odnosu na zabranu nehumanog tretmana, dok su navodi u pogledu prava na imovinu identični navodima u odnosu na pravično suđenje. Ustavni sud je te navode već ispitao u dijelu obrazloženja koji se odnosi na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije, te član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije i zaključio da je neosnovano pozivanje apelanata na povredu navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da su nadležni organi pokrenuli službenu istragu o smrti bliskog srodnika apelanata, te su preduzeli određene radnje i mjere s ciljem rasvjetljavanja predmetnog krivičnog djela i privođenja odgovornih lica nadležnim pravosudnim organima.
Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer primjena relevantnog prava nije bila proizvoljna a tokom predmetnih postupaka apelanti nisu bili uskraćeni niti za jedno procesno pravo.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof.dr. Miodrag Simović