Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 921/07, rješavajući apelaciju Alisana Krajšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Alisana Krajšića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine.
Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Općinskog suda u Orašju broj P-234/04 od 6. oktobra 2006. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- Alisan Krajšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 26. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine.
- Postupak pred Ustavnim sudom
- Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i „Sarajevo osiguranja” d.d. Sarajevo, Filijala Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- Kantonalni sud je 9. augusta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 27. jula 2007. godine.
- Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 26. juna 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-234/04 od 6. oktobra 2006. godine tuženi je obavezan da isplati apelantu 2.503,48 KM na ime naknade materijalne štete i troškove postupka. Stavom dva izreke ove presude odbijena je preinaka tužbe za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga od 2.503,48 KM, počevši od 5. maja 2003. godine kao dana nastanka štete pa do isplate.
- U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da se 30. maja 2003. godine desila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali apelant, koji je vozio putničko motorno vozilo, i Marjan Filipović, koji je upravljao traktorom sa prikolicom. Općinski sud je, dalje, naveo da je apelantovo vozilo bilo osigurano kod tuženog prema polisi osiguranja, a da traktor koji je učestvovao u saobraćajnoj nesreći nije bio osiguran. Dalje je utvrđeno da među strankama nije sporno da protiv vozača traktora nije pokrenut prekršajni postupak, a da je protiv apelanta prekinut prekršajni postupak Rješenjem Suda za prekršaje u Orašju od 28. augusta 2003. godine. Općinski sud je utvrdio da je vozač traktora isključivo odgovoran za nastanak predmetne saobraćajne nesreće. Općinski sud je apelantu dosudio utvrđeni iznos na ime naknade materijalne štete zbog oštećenja na njegovom vozilu, primjenom odredaba člana 185. stav 4, a u vezi sa stavom 1, člana 189. stav 1, čl. 190, 940. i 941. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te u vezi sa članom 82. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica («Službene novine FBiH» br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98).
- Presudom Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine djelomično je uvažena žalba tuženog i presuda Općinskog suda preinačena tako da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio sve pravno relevantne činjenice značajne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je apelant pretrpio štetu u saobraćajnoj nesreći u kojoj je bio jedan od učesnika, a da je za nesreću kriv drugi učesnik (vozač neregistriranog traktora), kao i visinu pretrpljene štete.
- Kantonalni sud je, međutim, obrazložio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete i troškova postupka, zasnivajući svoj stav na članu 82. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, kojim je propisano da «oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti». Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prigovor o nepostojanju pasivne legitimacije, koji je tuženi iznio u žalbi, jer je prvostepeni sud trebalo da odluči o apelantovom tužbenom zahtjevu primjenom člana 75. tačka 1. navedenog zakona, kojim je propisano da vozač vozila nema pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti za štete nanesene trećim licima. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je apelant, kao vozač vozila, tužbom zahtijevao naknadu štete od tuženog kod koga je njegovo vozilo kojim je upravljao u momentu nesreće osigurano od automobilske odgovornosti prema trećim licima, a on se ne smatra trećim licem u smislu citiranog propisa. Kantonalni sud je, također, naveo da je iz odredbe člana 66. istog zakona jasno da se vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila, obavezno osiguravaju za štete pričinjene trećim licima, što znači da njihov osiguravatelj odgovara za štetu pričinjenu tim licima, a ne osiguranicima.
IV. Apelacija
- a) Navodi iz apelacije
- Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije po osnovu nacionalnog ili socijalnog porijekla, političkog i drugog mišljenja. Apelant je istakao da je Kantonalni sud pogrešno primijenio član 75. tačka 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, jer u konkretnom slučaju treba primijeniti član 82. navedenog zakona. Apelant smatra da je njegov tužbeni zahtjev osnovan i da se zasniva na pravu oštećenog lica da podnese odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje, ako mu je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik, nije osigurao od automobilske odgovornosti. Naveo je da je slučajnost što je apelant tužio društvo za osiguranje u kojem je i sâm osiguran od automobilske odgovornosti, ali da citirani zakon ne pravi razliku u tom smislu da osiguranici koji su kod jednog osiguravajućeg društva osigurani za štete pričinjene trećim licima ne mogu tražiti naknadu štete od istog osiguranja po osnovu odgovornosti za neosigurana vozila.
- b) Odgovor na apelaciju
- U odgovoru Kantonalnog suda je navedeno da u drugostepenom postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na čiju povredu se žali u apelaciji, kao i da podržava razloge iz svoje presude i smatra da je ona donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, koja nije bila proizvoljna i diskriminirajuća.
- U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da je Kantonalni sud pravilno postupio donoseći osporenu presudu, jer se u predmetnoj pravnoj stvari radi o nepostojanju pasivne legitimacije tuženog.
- Relevantni propisi
- U Zakonu o osiguranju imovine i lica («Službene novine FBiH» br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98) relevantne odredbe glase:
Član 66. tačka 2.
Prema ovom zakonu, obavezno se osiguravaju:
2) vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila od odgovornosti za štete počinjene trećim licima;
Član 75. tačka 1.
Nema pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja od automobilske odgovornosti za štete trećim licima:
1) vozač vozila;
Član 82. st. 1, 2. i 4.
(1) Oštećeno lice kome je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti.
(2) Društvo za osiguranje iz stava 1. ovog člana za isplaćeni iznos štete i trošak obrade tereti fond za naknadu štete pri Birou za osiguranje.
[...]
(4) Biro za osiguranje ima pravo na regres prema licu koje je odgovorno za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove.
VI. Dopustivost
- U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-07-000 002 od 18. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 25. januara 2007. godine. Apelacija je podnesena 26. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
- k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- Preduvjet za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelant imao «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava naveo u više navrata da koncept «imovine» u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao «imovinska prava» i na taj način kao «imovina» u smislu ove odredbe (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Također, pojam «imovina» uključuje i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar «legitimno očekivanje» da će oni biti realizirani (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A broj 332, str. 19-24).
- U konkretnom predmetu apelant je tužbom podnesenom Općinskom sudu tražio naknadu materijalne štete od tuženog, navodeći da mu je štetu nanio vozač neregistriranog vozila, a da je on osigurao svoje vozilo kod tuženog. Članom 82. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica je eksplicitno propisano da «oštećeno lice kojem je šteta nanesena upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti podnosi odštetni zahtjev jednom od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti». Imajući u vidu relevantnu odredbu navedenog zakona, Ustavni sud smatra da je apelant mogao obrazložiti da ima legitimno očekivanje da će njegov odštetni zahtjev biti realiziran. Ustavni sud zaključuje da ovo apelantovo legitimno očekivanje, koje je zasnovano na važećem zakonu, predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu?
- Sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste da li je osporenom presudom došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
- Evropski sud za ljudska prava smatra da pravo na imovinu «u biti, garantira pravo na imovinu» i «sadrži tri različita pravila». Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utječe na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u obimu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti «da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 69).
- Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
- Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete, radi o lišavanju apelanta njegove imovine, u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zakonitost miješanja
- Ustavnom sudu ostaje da utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
- U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na odredbi člana 75. tačka 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, koja se odnosi na prava vozača koji se osigurao za štete od automobilske odgovornosti. Pri tome Kantonalni sud je obrazložio svoj stav činjenicom da je apelant tužbom zahtijevao naknadu štete od tuženog po pravnom osnovu ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu nanesenu trećim licima koji on ima kod tuženog. Međutim, Ustavni sud, dalje, zapaža da je u konkretnom slučaju, vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, redovni sud vezan samo za činjenične navode tužbe, a ne i pravni osnov tužbenog zahtjeva. Ustavni sud ističe da iz nesporno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant kao oštećeno lice ima pravo na naknadu štete po osnovu odgovornosti za štetu koju prouzrokuju neosigurana vozila, a koju oštećeno lice može zahtijevati od bilo kojeg društva za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, kako je eksplicitno propisano članom 82. Zakona o osiguranju imovine i lica.
- S druge strane, Ustavni sud naglašava da je Općinski sud utvrdio da pasivna legitimacija nije sporna u konkretnom parničnom postupku, jer je za predmetnu štetu krivo neosigurano vozilo (traktor sa prikolicom), a prema članuZakona o osiguranju imovine, i oštećeno lice može takvu štetu potraživati od svakog osiguravajućeg društva. Ustavni sud, dalje, ističe da je Kantonalni sud smatrao da je apelant odredio i ograničiopravni osnov svog tužbenog zahtjeva putem ugovora o osiguranju kod tuženog, pa je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran da bude stranka u predmetnom sporu, pozivajući se pri tome na član 75. tačka 1. Zakona o osiguranju imovine i lica. Međutim, Ustavni sud ističe da redovni sudovi u svom postupanju nisu vezani pravnim osnovom koji u tužbi ili tokom postupka iznesu stranke. U konkretnom slučaju Ustavni sud ističe da postoji pravni osnov u odnosu na tuženog, prema odredbi člana 82. Zakona o osiguranju imovine i lica, jer navedena odredba predviđa odgovornost od štete nanesene upotrebom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti.
- Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio odredbu člana 75. tačka 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, jer navedenom odredbom nije regulirano pitanje odgovornosti za štetu koju prouzrokuju vlasnici, odnosno korisnici vozila koji se nisu osigurali od automobilske odgovornosti, a što je u konkretnom slučaju predmet parničnog postupka, čime je apelanta lišio njegove imovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno «u skladu sa zakonom», pa ostali aspekti člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine nisu relevantni, te ih Ustavni sud neće razmatrati.
- Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- U svjetlu zaključaka u pogledu navodnih povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Sud smatra da nije neophodno razmatrati ni navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je sudska odluka, koja je osnov miješanja u apelantovu imovinu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
- Ustavni sud je, primjenom odredbe člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odlučio da ostavi na pravnoj snazi Presudu Općinskog suda broj P-234/04 od 6. oktobra 2006. godine, jer je ustanovio da je Općinski sud utvrdio sve relevantne činjenice i primijenio sve relevantne propise o čemu je dao jasne razloge koji nisu proizvoljni, te da nema razloga da se postupak u konkretnom slučaju odugovlači.
- Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof.dr. Miodrag Simović