REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1943/1995-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
PRESUDA I RJEŠENJE
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V.S. iz Z., K. br. …, zastupane po A.V., odvjetniku u Z., protiv tuženika C. d.d. Z., S. …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. veljače 1995. godine br. VIII Gž-10272/94-2, kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. prosinca 1993. godine br. Pn-773/93, u sjednici održanoj dana 4. ožujka 1999. godine, presudio i riješio je:
U odnosu na dio pobijane drugostupanjske presude i rješenja kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za plaćanje zakonskih zateznih kamata na parnične troškove revizija se prihvaća te se u tom dijelu preinačuje presuda i rješenje Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. veljače 1995. godine br. VIII Gž-10272/94-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. prosinca 1993. godine br. Pn-773/93 tako da se obvezuje tuženika platiti tužiteljici zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos parničnih troškova od 1.622,04 kn od 17. prosinca 1993. godine do isplate.
U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I Tužena C. d.d. filijala Z., Trg bana J. J. …, dužna je platiti tužiteljici V.S. iz Z., K. … na ime naknade štete iznos od 51.159.000.- HRD sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 17. prosinca 1993. g. pa do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 227.963.- HRD, a sve to u roku od 15 dana.
II Odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje daljnji iznos na ime naknade štete od 1.529.125.416.- HRD sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 26. 7. 1992. g. pa do isplate.
III Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za zakonske zatezne kamate počev od 26. 7. 1992. g. pa do presuđenja na iznos od 51.159.000.- HRD, kao i s kamatama na parnični trošak od dana donošenja presude pa do isplate."
Presudom i rješenjem suda drugog stupnja suđeno je i riješeno:
"I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. prosinca 1993. godine, broj Pn-773/93, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete preko iznosa od 23.159,00 kn do iznosa od 1.580.284,41 kn (za iznos od 1.557.125,41 kn), kao i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu kamata na dosuđeni iznos parničnog troška.
II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete preko iznosa od 23.159,00 kn do iznosa od 51.159,00 kn (za iznos od 28.000,00 kn), i sudi;
Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 28.000,00 kn.
III. Preinačuje se navedena presuda u dijelu odluke o kamatama pod toč. I izreke i sudi:
Tužena je dužna na dosuđeni iznos naknade štete od 28.000,00 kn platiti kamate po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od 17. prosinca 1993. godine do isplate.
IV. Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe. Uvažava se žalba tužiteljice i preinačuje navedena presuda u dijelu odluke o trošku i rješava.
Tužena je dužna platiti tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.622,04 kn u roku od 15 dana."
Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica pobijajući drugostupanjsku odluku u dijelu kojim je odbijena sa tužbenim zahtjevom za iznos od ukupno 1,557.125,41 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 26. VII. 1992. godine do isplate, sa zahtjevom za zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 23.159,00 kn za razdoblje od 26. VII. 1992. godine do 17. XII. 1993. godine, te u dijelu odluke o parničnim troškovima i u dijelu kojim je odbijena sa zahtjevom za kamate na parnične troškove, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na odluku o parničnim troškovima, tako da uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude budu preinačene i tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjavnio.
Revizija je djelomično osnovana i to samo u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za plaćanje zakonskih zateznih kamata na parnične troškove.
Odlučujući o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete prvostupanjski sud je visinu štete utvrdio u iznosu od 3.969,00 kn za fizičke bolove, iznosu od 22.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, iznosu od 15.000,00 kn za pretrpljeni strah i iznosu od 10.000,00 kn za duševne bolove zbog naruženosti, dok je sud drugog stupnja visinu te štete utvrdio i tužiteljici pravomoćno dosudio u iznosu od 12.000,00 kn za duševne bolove
zbog smanjenja životne aktivnosti, iznosu od 4.000,00 kn za pretrpljeni strah i iznosu od 3.000,00 kn za duševne bolove zbog naruženosti, dok je u dijelu kojim je odlučeno o odštetnom zahtjevu s osnove fizičkih bolova prvostupanjsku presudu potvrdio.
Imajući u vidu narav ozljede koju je tužiteljica zadobila u štetnom događaju, a radilo se o gnječno-reznoj rani tjemena zatiljnog dijela glave s potresom mozga, te jačinu i trajanje fizičkih bolova i pretrpljenog straha, stupanj naruženosti i stupanj smanjenja životne aktivnosti tužiteljice, a koje okolnosti su sudovi utvrdili, i po ocjeni ovoga suda iznosi naknade koje je utvrdio drugostupanjski sud za sve oblike nematerijalne štete predstavljaju primjerene iznose pravične novčane naknade utvrđene u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbama iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima - ZOO ("Narodne novine", br. 53/91 i dr.), pa je u dijelu pobijane presude kojim je djelomično odbijen dio tih odštetnih zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno.
Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i kada je odbijen zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje, kako naknade nematerijalne štete, tako i naknade materijalne štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege, za razdoblje od dana štetnog događaja 26. VII. 1992. godine do dana donošenja prvostupanjske presude 17. XII. 1993. godine.
Opseg naknade nenovčane štete, kao novčana obveza u smislu čl. 394. ZOO može biti poznat tek onda kada je na pravno obvezujući način izražen u novcu, a to je u slučaju naknade nematerijalne štete tek u trenutku kada sud odredi broj novčanih jedinica, dakle u vrijeme presuđenja, pa zato tek od presude suda prvog stupnja teče zatezna kamata jer su tada ispunjeni svi uvjeti za posljedicu dužnikovog zakašnjenja.
Glede zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade troškova tuđe pomoći i njege treba reći da ti troškovi predstavljaju novčani izdatak kojeg treba dosuditi u visini koliko su oni iznosili u vrijeme kada je pomoć i njega pružena i u tom slučaju oštećeniku pripada pravo na zatezne kamate od dana nastanka štete. Međutim, kada sud naknadu iste štete dosudi prema cijenama u vrijeme presuđenja, a što je ovdje slučaj, onda od tog momenta teku i pripadajuće procesne zatezne kamate kao akcesorij tako utvrđene glavne obveze.
U odnosu na zahtjev za naknadu troškova tuđe pomoći i njege sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su visinu tih troškova utvrdili u visini neto zarade osobe koja bi u mjestu pružanja pomoći i njege bila sposobna pružiti takvu vrstu usluge.
Revidentica neosnovano smatra da joj pripada pravo na naknadu troškova tuđe pomoći prema cjeniku Centra za njegu bolesnika s liječenjem u kući budući joj uslugu nije pružila ista ustanova, već članovi njezine obitelji.
Tužiteljica je uspjela u sporu sa neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, od svega nekoliko posto, pa su kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova postojali uvjeti iz čl. 154. st. 2. ZPP za donošenje odluke da svaka stranka snosi svoje troškove, a i za obvezivanje tužiteljice na naknadu troškova tuženiku. Stoga materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tužiteljice kada je istoj dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.622,04 kn.
Međutim, sudovi su materijalno pravo pogrešno primijenili kada su odbili zahtjev tužiteljice za plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnih troškova.
Isti zahtjev temelji se na odredbi iz čl. 20a. st. 2. Zakona o izvršnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) prema kojoj će u slučaju ako su u izvršnoj ispravi određeni i troškovi postupka sud na prijedlog vjerovnika rješenjem odrediti naplatu zatezne kamate na iznos određenih troškova po propisanoj stopi od dana donošenja izvršne isprave do isplate.
Kada rečena odredba ZIP-a daje pravo vjerovniku na zatezne kamate na parnične troškove određene u izvršnoj ispravi od dana donošenja izvršne isprave, onda je nedvojbeno da vjerovnik već u postupku donošenja izvršne isprave može zahtijevati da mu se to pravo u izvršnoj ispravi i prizna.
Sukladno tome tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate na iznos dosuđenih parničnih troškova nastalih u postupku pred prvostupanjskim sudom od dana 17. prosinca 1993. godine kao dana donošenja prvostupanjske presude.
Radi toga je nižestupanjske presude glede odluke o zahtjevu za plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova valjalo preinačiti i obvezati tuženika na plaćanje tih kamata, dok je u preostalom dijelu, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 4. ožujka 1999. godine
Predsjednik vijeća:
Dr. Ivo Grbin v.r.
