REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1067/04-2
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz V., kojega zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u V., protiv tuženika E. o. d.d. Z., Podružnica O., kojega zastupa Odvjetničko društvo G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 9. siječnja 2003. godine broj Gž-2883/02 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 23. travnja 2002. godine (u uvodu prvostupanjske presude pogrešno 23. travnja 2001. godine). broj P-276/02, u sjednici održanoj dana 16. studenog 2005. godine,
presudio je:
Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku od 9. siječnja 2003. godine broj Gž-2883/02 i presuda Općinskog suda u Osijeku od 23. travnja 2002. godine broj P-276/02 i sudi:
Odbija se dio tužbenog zahtjeva da je tuženik dužan platiti tužitelju na iznos glavnice od 150.537,38 kn zakonske zatezne kamate od 13. siječnja 2002. godine do 23. travnja 2002. godine kao neosnovan.
U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 150.537,38 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2002. godine pa do isplate i uz naknadu troška postupka u iznosu od 11.956,00 kn.
Drugostupanjski sud je potvrdio presudu suda prvog stupnja.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud reviziju prihvati, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovni postupak ili nižestupanjske presude preinači te traži troškove revizijskog postupka.
Tužitelj nije odgovorio, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnesenoj reviziji.
Revizija je djelomično osnovana.
Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a. U nižestupanjskim presudama navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, a niti iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi materijalnu štetu koju je pretrpio na automobilu marke Mercedes TIP E230 koji je prvi puta registriran 3. travnja 1998. godine i osiguran po kasko polici kod tuženika od dana prve registracije, a na kojem automobilu je nastala totalna šteta . U revizijskoj fazi postupka sporno je da li je tuženik dužan naknaditi tužiteljevu štetu ili je tužitelj izgubio pravo iz kasko osiguranja.
Revident se poziva na odredbu čl. 21. st. 1. toč. 2. a) svojih Pravila za kasko osiguranje motornih vozila prema kojojodredbi osiguranik gubi prava iz osiguranja ako neposredno nakon prometne nezgode sam ne osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti, osim u slučajevima kada bi to bilo štetno po zdravlje.
Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju materijalnu štetu koju je pretrpio 11. siječnja 2002. godine kada je na njegovom automobilu nastala totalna šteta, jer se dogodio osigurani slučaj te otklanjaju primjenu odredbe čl. 21. st. 1. toč. 2. a. tuženikovih Pravila kasko osiguranja cijeneći da se radi o ništavoj odredbi o gubitku prava iz osiguranja.
Donoseći odluku o glavnici nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, jer se dogodio osigurani slučaj te je tuženik dužan tužitelju temeljem odredbe čl. 919. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) isplatiti svotu određenu ugovorom.
Također su s pravom, a pozivom na odredbu čl. 918 ZOO otklonili primijeniti odredbu čl. 21. st. 1. toč. 2.a. tuženikovih Pravila o kasko osiguranju. Odredbom čl. 918. ZOO propisano je da su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ukoliko osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza. U konkretnom slučaju ništava je upravo spomenuta odredba čl. 21. st. 1. toč. 2.a. tuženikovih Pravila o kasko osiguranju koja propisuje obvezu osiguranika da nakon prometne nezgode sam osigura kontrolu svoje alkoholiziranosti ili u protivnom gubi prava iz osiguranja kako to cijene i nižestupanjski sudovi te stoga revident neosnovano prigovara pogrešnoj primijeni materijalnog prava glede odluke o glavnoj stvari.
Međutim je ovaj revizijski razlog osnovan glede dijela odluke o zateznoj kamati. U ovom predmetu radi se o zahtjevu iz osnova ugovora o kasko osiguranju, a ne o zahtjevu za naknadu štete, pa osigurateljeva obveza plaćanja kamata (zato što je zakasnio isplatiti ugovorenu svotu po ugovoru za dobrovoljno osiguranje), ne teče od dana štetnog događaja odnosno u ovom konkretnom slučaju 13. siječnja 1992. godine, već od trenutka kada je osiguratelj zakasnio s izvršenjem svoje obveze u smislu odredbe čl. 919. st. 1. i 2. ZOO. Iz navedene odredbe proizlazi da kada se dogodi osigurani slučaj osiguratelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Ali ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, taj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos.
Kako je u ovom predmetu bilo potrebno provesti vještačenje kako bi se utvrdila visina štete, a visina štete utvrđena je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava to tuženikova obveza plaćanja kamata ne teče od 13. siječnja 1992. godine kako to pogrešno smatraj nižestupanjski sudovi već od dana kada je zaključena glavna rasprava a to je 23. travnja 2002. godine (u uvodu prvostupanjske presude pogrešno 23. travnja 2001. godine).
Iz iznesenih razloga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a djelomično prihvatio reviziju te preinačio obje nižestupanjske presude glede odluke o zateznim kamatama na iznos glavnice od 150.537,38 kn od 13. siječnja 2002. godine do 23. travnja 2002. godine i u tom dijelu je odbio tužbeni zahtjev dok je u preostalom dijelu odbio reviziju kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.
U Zagrebu, 06. studenog 2003. godine
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.
