Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2886/11, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Zlatko M. Knežević, sudija

na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 002178 10 Gz od 16. jula 2010. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosna“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Oliver Papac, apelanticin zaposlenik, podnijela je 13. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 002178 10 Rev od 12. aprila 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 002178 10 Gz od 16. jula 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

Ustavni sud je Odlukom broj AP 4178/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4178/10 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv presude Kantonalnog suda precizirane u prethodnoj tački ove odluke.
Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, odnosno člana 23. st. 2. i 3. sada važećih Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te od tužene Milene Miloš (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. decembra 2013. godine, odnosno 15. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. aprila 2014. godine, a Kantonalni sud 11. decembra 2013. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju (pismo Ustavnog suda je vraćeno sa naznakom da je tužena otputovala sa naznačene adrese).

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 002178 04 P od 18. marta 2010. godine tužena je obavezana da apelantici na ime isporučene električne energije isplati iznos od 558,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 28,00 KM. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.
Istom presudom prvostepeni sud se proglasio apsolutno nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu privremenog zastupnika, odbacivši zahtjev za naknadu troškova postupka privremenog zastupnika tužene advokata Jerka Čilića.
U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je tužbenom zahtjevu djelimično udovoljeno u visini dosuđenog iznosa, na osnovu člana 518. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja i to za potraživanja prema računima starijim od godinu dana, računajući od dana podnošenja tužbe unazad, o čemu se sud iscrpnije izjasnio u obrazloženju presude.
U odnosu na zahtjev privremenog zastupnika da mu se naknade troškovi postupka, Općinski sud je pojasnio da je tuženoj privremeni zastupnik postavljen rješenjem navedenog suda od 8. decembra 2009. godine, shodno odredbi člana 296. st. 2. i 4. ZPP. Dalje je pojašnjeno da je privremeni zastupnik tuženoj postavljen zbog činjenice da tužena više ne stanuje na adresi iz tužbe, koja je ujedno i posljednja poznata adresa tužene, pa je shodno tome udovoljeno apelanticinom zahtjevu da se tuženoj postavi privremeni zastupnik, o čemu je oglas objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 7/100, pri čemu je apelantica podmirila troškove oglašavanja. Općinski sud je u tom smislu pojasnio da je privremeni zastupnik staratelj za posebne slučajeve, u smislu odredbe člana 197. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), te da on nije punomoćnik stranke, u smislu odredbe člana 301. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa stoga advokatu kao privremenom zastupniku ne pripada pravo na nagradu prema Advokatskoj tarifi, već se u pogledu njegovog prava na naknadu primjenjuju propisi o naknadi organa starateljstva koji su propisani odredbama člana 181. Porodičnog zakona. Dalje je pojašnjeno da citirana odredba predviđa pravo na naknadu opravdanih troškova privremenom zastupniku učinjenih u izvršavanju svojih dužnosti, ako se on posebno zalagao u vršenju dužnosti, pa je upravo zbog tog razloga i odbačen zahtjev privremenog zastupnika tužene kojim je tražio da mu se isplati nagrada na ime zastupanja tužene prema Advokatskoj tarifi. Osim toga, Općinski sud je naveo da privremeni zastupnik nije stranka u postupku, pa time ne može imati samostalan zahtjev za naknadu troškova postupka predviđenih odredbama čl. od 383. do 405. ZPP.
Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 002178 10 Gz od 16. jula 2010. godine žalba tužene podnesena putem privremenog zastupnika u odnosu na glavnu stvar je odbijena i u tom dijelu je prvostepena presuda potvrđena, dok je žalba privremenog zastupnika u odnosu na troškove postupka uvažena i prvostepena presuda u tom dijelu preinačena na način da je apelantica obavezana da na ime troškova privremenog zastupnika tužene isplati iznos od 1.080,00 KM.
U vezi sa žalbenim prigovorima privremenog zastupnika tužene koji su se odnosili na troškove njegovog zastupanja, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u interesu efikasnosti vođenja parničnog postupka, te u apelanticinom interesu, u skladu s odredbom člana 296. stav 2. tačka 4. ZPP, tuženoj, zbog nepoznate adrese, postavio privremenog zastupnika. Dalje, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 383. stav 1. ZPP, prema kojoj troškove postupka čine izdaci učinjeni tokom ili u povodu postupka, a, prema odredbi člana 384. istog zakona, svaka stranka prethodno snosi troškove postupka koje je sama prouzrokovala svojim radnjama. Kantonalni sud je, shodno citiranim odredbama ZPP, u vezi s članom 388. ZPP, zaključio da se žalbom opravdano ukazuje na to da je apelantica prethodno trebala podmiriti nastale troškove koji se sastoje od troškova zastupanja tužene za privremenog zastupnika jer su oni bili neophodni za vođenje parnice. Kako iz svega navedenog privremenom zastupniku tužene pripada pravo na naknadu troškova postupka, Kantonalni sud je žalbu u tom dijelu uvažio obavezujući apelanticu na naknadu troškova na ime privremenog zastupnika tužene. Shodno svemu navedenom, drugostepeni sud je odlučio kao u izreci presude, prema odredbama čl. 226. i 235. stav 1. tačka 3. ZPP.
Kantonalni sud je dopunskim Rješenjem broj 63 0 P 002178 10 Gž od 25. augusta 2010. godine obavezao apelanticu da privremenom zastupniku tužene na ime troškova postupka u odnosu na porez na dodatnu vrijednost isplati iznos od 183,60 KM.
Odlučujući o apelanticinoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude u dijelu odluke o troškovima postupka koji su dosuđeni privremenom zastupniku advokatu Jerku Čiliću (zbog povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred drugostepenim sudom, s pozivom na odredbu člana 237. stav 3. ZPP), Vrhovni sud je Rješenjem broj 63 0 P 0021778 10 Rev od 12. aprila 2011. godine reviziju odbacio, te zaključio da revizijom osporavani dio odluke o troškovima postupka ne prelazi imovinski cenzus iz člana 237. stav 2. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije
Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da drugostepeni sud nije imao pravni osnov za donošenje odluke o troškovima postupka privremenom zastupniku na osnovu odredaba ZPP, pri čemu je naglasio da je i Vrhovni sud u konkretnom slučaju postupio suprotno svojoj praksi. U tom smislu, apelantica je istakla da je kao tužiteljica učestvovala u više postupaka istog činjeničnog i pravnog osnova, a u kojima imovinski cenzus osnovnog i sporednog potraživanja nije prelazio iznos od 10.000,00 KM i u kojima je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 237. stav 3, svojim rješenjima br. 63 0 P 002147 10 Rev od 12. maja 2011. godine i 63 0 P 002200 10 Rev od 4. aprila 2011. godine (koje je apelantica dostavila u prilogu apelacije) meritorno odlučio o revizijama, ukinuvši istovrsnu nezakonitost i neustavnost Kantonalnog suda kao u predmetu ove apelacije. Za apelanticu je posebno neprihvatljivo da isti sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju donosi različite odluke. Naime, apelantica smatra da je upravo zbog činjenice da je drugostepena presuda donesena uz nepravilnu primjenu odredaba procesnog prava Vrhovni sud bio u obavezi da povodom izjavljene revizije meritorno odluči, te da dopustivost revizije riješi kroz odredbu člana 237. stav 3. ZPP, kao što je to navedeni sud u gotovo identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima već činio. Dalje, apelantica naglašava da je drugostepeni sud privremenom zastupniku dao status stranke u postupku, usvojivši njegovu žalbu u pogledu troškova postupka, iako privremeni zastupnik nije i ne može biti stranka u postupku. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti relevantne odredbe Porodičnog zakona koje jasno propisuju pod kojim uvjetima i kada se nekome može postaviti staratelj, odnosno privremeni zastupnik, odnosno pravo staratelja na naknadu opravdanih troškova učinjenih u vršenju svoje dužnosti koju odobrava organ starateljstva, koje obračunava i dosuđuje isti organ u upravnom postupku, a ne sud, upravo onako kako je to Vrhovni sud odlučio u rješenjima u kojima je donio meritorne odluke u povodu istog činjeničnog i pravnog pitanja.
b) Odgovor na apelaciju
Vrhovni sud je istakao da je osporavana odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, pa su stoga apelacioni navodi neosnovani.
Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred navedenim sudom nije bilo kršenja apelanticinih prava na koja se neosnovano pozvala, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 175. stav 4.

(4) Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.

Član 296. st. 1. i 2. tačka 4. i stav 3.

(1) Ako se tokom postupka pred prvostepenim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika.

(2) Uz uvjet iz stava 1. ovog člana, sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika osobito u slučajevima:

4) ako je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika,

(3) O postavljanju privremenog zastupnika, sud će bez odgađanja obavijestiti organ starateljstva, a i stranke kad je to moguće.

Član 297.

(1) Privremeni zastupnik ima u postupku za koji je postavljen sva prava i dužnosti zakonskog zastupnika.

(2) Ta prava i dužnosti privremeni zastupnik obavlja sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno dok organ starateljstva ne obavijesti sud da je postavio staraoca.

Član 298.

Ako je privremeni zastupnik postavljen tuženom iz razloga navedenih u članu 296. stav 2. tač. 4. i 5. ovog zakona, sud će u roku od osam dana izdati oglas koji će objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“, službenom glasilu kantona i na oglasnoj ploči suda.

Član 301. stav 1.

(1) Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravne osobe uposlenik te pravne osobe, a za fizičke osobe bračni odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili tazbini.

Član 383. stav 1.

Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.

Član 384.

Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje prouzrokovala svojim radnjama.

Član 388.

Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio.

U Porodičnom zakonu („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 174. stav 2.

2) Sredstva iz stava 1. ovog člana pribavljaju se iz:

a) prihoda štićenika;
b) sredstava dobivenih od osoba koje su obavezne uzdržavati štićenika;
c) imovine štićenika;
d) sredstava dobivenih za štićenika po osnovu socijalne zaštite i
e) drugih izvora.

Član 181. st. 4, 5. i 6.

(4) Staratelj ima pravo na naknadu opravdanih troškova učinjenih u vršenju svoje dužnosti.

(5) Visinu naknade troškova staratelja utvrđuje organ starateljstva.

(6) Nagradu i naknade odobrava organ starateljstva iz sredstava navedenih u odredbama stava 2. člana 174. ovog Zakona, izuzev sredstava dobivenih za štićenika po osnovu socijalne zaštite, ako se time ne ugrožava podmirenje osnovnih životnih potreba štićenika.

Član 197.

(1) Organ starateljstva imenovat će posebnog staratelja za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnoj osobi čije je boravište nepoznato, a koja nema zastupnika(...).

(2) Osobama iz stava 1. ovog člana može, pod uvjetima određenim zakonom, imenovati staratelja i organ pred kojim se vodi postupak. Ovaj organ dužan je o tome, bez odlaganja, obavijestiti nadležan organ starateljstva.

(3) Organ starateljstva ima prema staratelju imenovanom u smislu stava 2. ovog člana sva ovlašćenja kao i prema staratelju koga je sam imenovao.

VI. Dopustivost

U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Ustavni sud zapaža da apelantica apelacijom osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 63 0 P 002178 10 Rev od 12. aprila 2011. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 63 0 P 002178 10 Gz od 16. jula 2010. godine. Rješenje Vrhovnog suda apelantica je primila 27. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2011. godine, dakle blagovremeno, kako to propisuje odredba člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da revizija u konkretnom slučaju nije bila efektivan pravni lijek budući da je odbačena kao nedopuštena zbog procesnih razloga. Iz navedenog proizlazi da je konačna odluka u postupku Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 P 002178 10 Gz od 16. jula 2010. godine. Navedenu presudu apelantica je primila 25. jula 2010. godine, protiv koje je apelantica 24. septembra 2010. godine, dakle blagovremeno, podnijela apelaciju AP 4178/10 koja je odbačena kao preuranjena. Na taj način apelantica je osigurala mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na ustavnisud.ba).
Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Apelantica osporava navedene odluke tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantica javno preduzeće i kao takvo nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud podsjeća na to da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava, a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim
Iako apelantica osporava i rješenje Vrhovnog suda i presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelanticine navode ispitati isključivo u vezi s osporenom presudom Kantonalnog suda. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odlučenje Kantonalnog suda u odnosu na dosuđene troškove postupka. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio utvrđivanja građanskih prava i obaveza (vidi Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25.f).
Apelantica suštinski ukazuje na proizvoljnost Kantonalnog suda prilikom odlučenja s aspekta primjene procesnog prava, ukazujući na to da je navedeni sud u potpunosti zanemario relevantne odredbe Porodičnog zakona kojima je ovo pitanje regulirano. Osim toga, apelantica je ukazala i na praksu Vrhovnog suda koji je u gotovo identičnim pravnim i činjeničnim situacijama, postupajući na osnovu člana 237. stav 3. ZPP, ukinuo odluke Kantonalnog suda kojima je apelantica također bila obavezana da snosi troškove privremenog zastupnika, te ostavio na snazi odluke prvostepenog suda koji se proglasio apsolutno nenadležnim za odlučivanje o tom pitanju.
U vezi s apelanticinim prigovorima kojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta proizvoljne primjene procesnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naveo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni procesnog prava.
U vezi sa spornim pitanjem ko odlučuje o troškovima privremenog zastupnika, sud koji je ga je postavio, shodno relevantnim odredbama ZPP, ili nadležni organ starateljstva, shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u predmetnom slučaju o ovom pitanju nisu imali saglasan stav. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prilikom odlučenja imao u vidu relevantne odredbe Porodičnog zakona, proglasivši se nenadležnim za postupanje. Naime, Općinski sud je braneći takav stav pojasnio da privremeni zastupnik nije stranka u postupku, odnosno punomoćnik stranke, kako to propisuje odredba člana 301. ZPP, te da stoga njemu ne pripada pravo na nagradu, shodno Advokatskoj tarifi. Ustavni sud podsjeća na to da je identičan stav iznio Vrhovni sud u rješenjima koja je apelantica dostavila uz apelaciju u kojima je apelantica učestvovala kao revident.
S druge strane, Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi privremenog zastupnika, usvojio žalbu i istovremeno preinačio prvostepenu presudu obavezavši apelanticu na naknadu troškova postupka u iznosu od 1.080,00 KM. Kantonalni sud je naglasio da je adresa tužene bila nepoznata, da je prvostepeni sud, postupajući shodno odredbama čl. 296. i 298. ZPP, tuženoj postavio privremenog zastupnika, te da je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu čl. 383. stav 1, 384. i 388. ZPP, nalazeći u sadržaju citiranih odredaba uporište za stav da privremenom zastupniku pripada pravo na naknadu troškova postupka, shodno Advokatskoj tarifi. Naime, braneći takav stav, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud, s ciljem efikasnosti vođenja parničnog postupka, tuženoj postavio privremenog zastupnika, čime su stvoreni uvjeti za vođenje postupka, pri čemu je zaštićen interes apelantice kao tužiteljice u postupku. Zatim je Kantonalni sud pojasnio da, shodno odredbi člana 383. stav 1. ZPP, troškove postupka čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka, a da shodno odredbi člana 384. ZPP svaka stranka prethodno snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama. Konačno, kako je pojasnio Kantonalni sud, kada se citirane odredbe dovedu u kontekst odredbe člana 388. ZPP, koja propisuje obavezu stranke u postupku da nezavisno od ishoda postupka protivnoj stranci podmiri troškove koje je prouzrokovala svojom krivicom, opravdani su žalbeni navodi privremenog zastupnika da je apelantica bila u obavezi da snosi nastale troškove zastupanja tužene za privremenog zastupnika jer su bili neophodni za vođenje parnice. Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne proizlazi proizvoljnost. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasno i precizno obrazloženje zašto je uvažio apelanticinu žalbu, pri čemu je svoj stav zasnovao na relevantnim odredbama ZPP, pa se u takvim okolnostima ne mogu prihvatiti opravdanim apelanticini prigovori o proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu da redovni sudovi o ovom spornom pitanju nisu imali jedinstven stav, te da su u tom smislu donosili različite odluke, što najbolje potvrđuje i predmetni postupak. Upravo različito postupanje redovnih sudova o ovom spornom pitanju je i potaklo redovne sudove da na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH, održanom 30. januara 2014. godine, usvoje usaglašeno pravno shvatanje o ovom pitanju koje suštinski u cijelosti korespondira sa stavom Kantonalnog suda u predmetnom slučaju. Ustavni sud podsjeća na to da prema tom shvatanju privremeni zastupnik ima pravo na naknadu troškova u vezi sa zastupanjem tuženog čije je boravište nepoznato, kao i da traži da tužilac prethodno ove troškove predujmi i da mu ih naknadi. O tom zahtjevu nadležan je da odlučuje sud koji je odredio privremenog zastupnika. Ovaj izdatak tužilac može ostvariti prema tuženom kao dio svojih ukupnih troškova razmjerno uspjehu u sporu.
Dakle, imajući u vidu prethodno izneseno u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelanticino pozivanje na kršenje prava na pravično suđenje s aspekta različite prakse sudova u situaciji kada je Kantonalni sud pružio valjano obrazloženje zasnovano na relevantnim odredbama ZPP. Stoga, apelanticino pozivanje na stav Vrhovnog suda, odnosno različito postupanje Vrhovnog suda o istom spornom pitanju, što je Ustavni sud imao u vidu prilikom odlučenja, ne može per se upućivati na zaključak da je apelantici u predmetnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje, budući da Ustavni sud uvijek ocjenjuje konkretne okolnosti svakog predmeta pojedinačno, posebno u okolnostima koje je Ustavni sud imao u vidu prilikom odlučenja, a tiču se dosadašnje različite prakse redovnih sudova o ovom spornom pitanju prilikom tumačenja relevantnih odredaba Porodičnog zakona i ZPP, što spada u nadležnost redovnih sudova, te konačno kada Vrhovni sud u konkretnom slučaju, koristeći se svojim diskrecionim ovlaštenjem, nije, primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP, smatrao potrebnim da korigira stav Kantonalnog suda.
Dakle, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelacionim navodima, Kantonalni sud u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge vezane za primjenu relevantnih odredbi ZPP na kojim je zasnovao odlučenje o apelanticinom obavezivanju na isplatu troškova privremenog zastupnika tužene, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da presudom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP vezano za apelanticino obavezivanje na snošenje troškova postupka zastupanja tužene za privremenog zastupnika, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII. Zaključak

Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je navedeni sud, shodno relevantnim odredbama ZPP, obavezao apelanticu na naknadu troškova privremenog zastupnika, u konkretnom slučaju advokata, kojeg je postavio prvostepeni sud, shodno Advokatskoj tarifi.
Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić