Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1433/06, rješavajući apelaciju Bogoljuba Ristića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bogoljuba Ristića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-603/03 od 27. marta 2006. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

Bogoljub Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-603/03 od 27. marta 2006. godine.
Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i učesnika u postupku, «Krajina osiguranje» d.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. juna 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
Osnovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 21. juna i 24. jula 2006. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 12. jula 2007. godine.

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Presudom Osnovnog suda broj P-730/98 od 24. decembra 2002. godine tužena je obavezana apelantu, kao tužiocu, na ime štete isplatiti iznos od 1.207,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 31. decembra 1997. godine pa do isplate, kao i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 4.457,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 24. decembra 2002. godine, kao dana presuđenja pa do isplate, a sve na ruke tužiočevog punomoćnika, advokata Milorada Đukića, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je utvrđena visina štete koju je apelant pretrpio na svome vozilu usljed saobraćajne nezgode, na dan nastanka 14. decembra 1997. godine, u iznosu od 1.207,30 KM, ista kao i na dan kupovine drugog vozila, te da zbog toga apelantu pripada pravo na štetu prema cijenama u vrijeme otklanjanja štete sa zakonskom zateznom kamatom od dana otklanjanja štete pa do isplate. Osnovni sud smatra da je otklanjanjem štete materijalna šteta pretvorena u novčanu štetu koja se izražava u nominalnoj svoti novčanih jedinica koje je apelant platio za popravak oštećene stvari ili za nabavku druge stvari u zamjenu za oštećenu stvar. U konkretnom slučaju, visina štete je utvrđena na bazi totalne, jer je šteta na osnovu popravke vozila prema ocjeni vještaka veća od vrijednosti havarisanog vozila, pa kako u konkretnom slučaju ne postoji ekonomska opravdanost popravke vozila sud je apelantu dosudio manju štetu po tzv. principu obračuna totalne štete, jer je u konkretnom slučaju tužena mogla otkloniti štetu prodajom ostatka havarisanog vozila i naplatom razlike štete do visine vrijednosti vozila na dan nastanka. Utvrđeno je da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio da sud naloži tuženoj strani isplatu štete i troškova na ruke apelantovog punomoćnika, te kako je apelant ovlastio punomoćnika, odnosno advokata (što je vidljivo iz punomoći), sud je usvojio takav tužbeni zahtjev nalazeći da je on osnovan.
Nezadovoljna presudom Osnovnog suda tužena je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj Gž-603/03 od 27. marta 2006. godine djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio tako što je tužena obavezana isplatiti apelantu iznos novčane naknade štete utvrđen prvostepenom presudom sa zakonskom zateznom kamatom od 24. decembra 2002. godine do isplate. Prvostepena presuda je preinačena i u odluci o troškovima postupka utoliko što se tužena obavezuje apelantu na ime troškova parničnog postupka isplatiti 4.055,50 KM dok se u preostalom dijelu žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
U obrazloženju drugostepene presude sud je naveo da, kako je vrijednost totalne štete utvrđena prema tržišnim cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude, za pravilnu odluku o apelantovom zahtjevu za isplatu zakonske zatezne kamate nije od odlučujućeg utjecaja činjenica kada je apelant nabavio drugo vozilo, niti je li on zaista izvršio popravku vozila oštećenog u saobraćajnoj nezgodi. Sud je našao da je za utvrđeni iznos totalne štete apelantova imovina umanjena bez obzira na navedene okolnosti, te da je prema odredbi člana 189. Zakona o obligacionim odnosima osnovan njegov zahtjev upravljen na uspostavljanje onog imovinskog stanja koje je postojalo prije prouzrokovanja štete. Stoga je sud zaključio, uzimajući u obzir da je visina štete utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, da je žalba tužene s pravom ukazala da odluka o zahtjevu za isplatu zakonske zatezne kamate nije zakonita, te da je u tom dijelu žalbu valjalo usvojiti i tuženu obavezati na plaćanje zakonske zatezne kamate od 24. decembra 2002. godine, kao dana donošenja prvostepene presude. U odnosu na troškove parničnog postupka, Okružni sud je našao da apelant nije dokazao da je u toku parničnog postupka imao troškove u vezi s plaćanjem nagrade za sastav odštetnog zahtjeva, te da osim toga prema ocjeni suda pismeni podnesci od 9. marta 2001. godine i 5. augusta 2002. godine nisu bili neophodni za uspješno vođenje parnice budući da su navodi koji su sadržani u tim podnescima bez ikakve štete za tužioca mogli biti blagovremeno izneseni na ročištu, dok je osnovan tužiočev zahtjev za naknadu troškova isplatom nagrade punomoćniku za dva podneska od 12. januara 1999. godine i 19. aprila 2002. godine. Stoga je u ovom dijelu prvostepena presuda preinačena, te je apelantov zahtjev odbijen u dijelu kojim je tražena isplata nagrade za sastav odštetnog zahtjeva, te podnesaka od 9. marta 2001. godine i 5. augusta 2002. godine. Također je utvrđeno da se žalbom osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu odluke kojim se tužena obavezuje na isplatu glavnog potraživanja, kamate, te troškova postupka na ruke apelantovog punomoćnika. S tim u vezi, sud je našao da je odredbom člana 95. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku punomoćnik ovlašten od protivne strane primiti dosuđene troškove, ali ne i primati ispunjenje glavnog potraživanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije
Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, «totalna šteta» na vozilu kada je ono popravljeno ili umjesto oštećenog nabavljeno drugo putničko vozilo ne isključuje pravo oštećenog na zakonsku zateznu kamatu od popravke, odnosno od nabavke drugog vozila, jer je tuženi kao osiguravalac zakasnio danom popravke, odnosno nabavke drugog vozila i tada je pravo na štetu konkretizirano novčanim izdatkom na koji teče kamata od otklanjanja štete, pa do isplate. U vezi s tim, apelant navodi stav koji je zauzet na zajedničkoj sjednici Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina, te Vrhovnog vojnog suda od 27. do 29. maja 1987. godine kojim je određeno da ako je sam oštećeni otklonio štetu prije donošenja sudske odluke zatezna kamata teče od otklanjanja štete. Ističe da je navedeni stav aktuelan i sada, jer je sud dužan u slučaju otklanjanja štete utvrditi visinu štete na dan otklanjanja štete i dosuditi tužiocu zateznu kamatu od otklanjanja štete pa do isplate. Smatra da je u konkretnom slučaju dokazao da je štetu otklonio kupovinom druge stvari umjesto oštećene, dokazao iznos štete na dan otklanjanja štete, što i nije sporno, te da mu pripada zakonska zatezna kamata od otklanjanja štete pa do isplate, a ne kako to pogrešno utvrđuje Okružni sud od dana presuđenja, pa do isplate.
Apelant također smatra da je presuda Okružnog suda nepravilna i nezakonita i u dijelu u kojem se kaže da tuženi naknadu štete, kamate i troškove spora treba isplati neposredno stranci, a ne kako je to pravilno utvrđeno prvostepenom presudom na ruke punomoćnika advokata, prema ovlaštenju iz punomoći. Smatra da je u ovom dijelu drugostepeni sud proizvoljno citirao i primijenio odredbu člana 95. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku. Navodi da je odluka Okružnog suda nepravilna i nezakonita i u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena presuda u dijelu odluke o visini troškova spora. Predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih ustavnih prava i da presudu Okružnog suda ukine u dijelu odluke o kamatama, te u dijelu da naknadu štete, troškova spora i kamate ne može naplatiti punomoćnik po uredno datom ovlaštenju iz punomoći. Traži da se utvrdi da je presuda Osnovnog suda zakonita u dijelu u kojem je preinačena i apelantu prizna troškove apelacionog postupka u iznosu od 702,00 KM, te da se na plaćanje tih troškova obaveže Okružni sud, jer ih je prouzrokovao očigledno nezakonitim suđenjem. U suprotnom, traži da Ustavni sud obaveže Vladu Republike Srpske da plati navedene troškove prema advokatskoj tarifi ili da presudu Okružnog suda u preinačenom dijelu ukine i u tom dijelu naloži Okružnom sudu donošenje druge odluke. Također, traži da Ustavni sud prizna troškove sastava apelacije po AT, a prema iskazanom troškovniku prema važećoj tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u iznosu od 702,00 KM. Smatra da su to troškovi zastupanja na koje ima pravo i koje dosuđuje i Evropski sud za ljudska prava.
b) Odgovori na apelaciju
Iz odgovora Okružnog suda proizlazi da navedeni sud u suštini ostaje kod razloga datih u svojoj odluci, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
Također iz izjašnjenja Osnovnog suda proizlazi da navedeni sud ostaje pri svojoj odluci.
Relevantni propisi
U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

«Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim s umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.»

U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

«Član 95. stav 1. tačka 3.

Ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoći, advokat je na osnovu ovakve punomoći ovlašten:

3) od protivne strane primiti dosuđene troškove.

Član 155.

Pri odlučivanju koji će se troškovi naknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi.»

U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantna odredba glasi:

«Član 456.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se po dosadašnjim propisima.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donijeta prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredaba članova 362. do 364, čl. 369. do 373. i čl. 394. do 397. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 17/93, 14/94 i 32/94) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, 227. do 229. i 249. do 251. ovog zakona.»

VI. Dopustivost

U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-603/03 od 27. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 9. maja 2006. godine. Apelacija je podnesena 15. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Apelant osporava presudu Okružnog suda navodeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.»

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

Predmetni postupak koji je okončan osporenom presudom odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
S tim u vezi, Ustavni sud prije svega podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/02).
U konkretnom slučaju, apelant smatra da je Okružni sud u osporenoj presudi pogrešno zauzeo stav da se zatezna kamata obračunava od dana presuđenja, odnosno od dana donošenja prvostepene odluke. Prema njegovom mišljenju zatezna kamata se dosuđuje od momenta otklanjanja štete pa do isplate, u situaciji kada je oštećeni otklonio štetu. Dalje, apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno protumačio i odredbu člana 95. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku u pogledu isplate naknade štete, kamata i troškova spora apelantovom punomoćniku. Također, smatra da je Okružni sud pogrešno preinačio i odluku prvostepenog suda u pogledu troškova postupka.
Ustavni sud će kao prvo ispitati apelantove navode u pogledu proizvoljne primjene relevantnih odredaba zakona pri dosuđenju zatezne kamate na utvrđeni iznos štete. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud apelantu dosudio zateznu kamatu počevši od 31. decembra 1997. godine, odnosno od dana otklanjanja štete pa do isplate. Nasuprot tome, Okružni sud je zauzeo stanovište da zatezne kamate treba dosuditi od 24. decembra 2002. godine, odnosno od dana donošenja prvostepene presude s obzirom da je visina vrijednosti totalne štete utvrđena prema tržišnim cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude.
U vezi s navedenim pitanjem, Ustavni sud nalazi da je članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje kod materijalne štete, ipak, uzimajući u obzir navedene odredbe, proizlazi da bi zateznu kamatu u konkretnom slučaju, s obzirom na apelantovo vrijeme otklanjanja štete, trebalo dosuditi od dana nastanka štete (vidi Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/01/7090 od 27. juna 2007. godine, tačka 45).
Međutim, u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom apelant je tražio da mu se dosudi zatezna kamata od dana otklanjanja štete, odnosno od 31. decembra 1997. godine pa do isplate. Prvostepeni sud je, postupajući u granicama apelantovog tužbenog zahtjeva, apelantu dosudio zateznu kamatu od dana otklanjanja štete navodeći da je otklanjanjem štete materijalna šteta pretvorena u novčanu štetu koja se izražava u nominalnoj svoti novčanih jedinica koje je oštećeni platio za popravak oštećene stvari ili za nabavku druge stvari u zamjenu za oštećenu stvar. Okružni sud je zauzeo pravno stanovište suprotno odluci prvostepenog suda navodeći u svojoj odluci da apelantu pripadaju zatezne kamate od 24. decembra 2002. godine, dana donošenja prvostepene odluke kojom se visina materijalne štete utvrđuje, s obzirom da je visina vrijednosti totalne štete utvrđena prema tržišnim cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude.
Prema mišljenju Ustavnog suda ovakav stav Okružnog suda je proizvoljan pogotovo uzimajući u obzir odredbe čl. i 277. Zakona o obligacionim odnosima, a koje Okružni sud u svojoj odluci nije ni cijenio, a iz kojih, kako je već Ustavni sud utvrdio, proizlazi da se kod materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude.
Dalje, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u pogledu preinačenja prvostepene presude Okružnog suda u pogledu isplate naknade štete, zatezne kamate i troškova postupka apelantovom punomoćniku. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je članom 95. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku propisano da је, ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice ali nije bliže odredila punomoć, advokat na osnovu takve punomoći ovlašten, između ostalog, da od protivne strane primi dosuđene troškove. U konkretnom slučaju, iz apelantove punomoći, čiju kopiju je priložio i uz predmetnu apelaciju, proizlazi da je apelant svog punomoćnika upravo izričito ovlastio i na naplatu štete u sudskom, izvansudskom i izvršnom postupku, kako je to naveo i Osnovni sud u svojoj odluci. Nasuprot tome, citirana zakonska odredba određuje obim ovlaštenja punomoćnika u slučaju kada ga vlastodavac nije izričito ovlastio u vezi s preduzimanjem radnji koje se odnose na naplatu potraživanja. Stoga, proizlazi da je u konkretnom slučaju u pogledu navedenog Okružni sud proizvoljno protumačio odredbu člana 95. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku.
Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju u pogledu dosuđivanja zateznih kamata na utvrđeni iznos štete i isplate naknade štete, zateznih kamata i troškova postupka apelantovom punomoćniku došlo do zauzimanja proizvoljnog stava, odnosno proizvoljnog tumačenja relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku čime je došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na troškove parničnog postupka, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud, u smislu odredbe člana 155. Zakona o parničnom postupku utvrdio da apelant nije dokazao da je u toku parničnog postupka imao troškove u vezi s plaćanjem nagrade za sastav odštetnog zahtjeva, kao i da podnesci od 9. marta 2001. godine i 5. augusta 2002. godine nisu bili neophodni za uspješno vođenje parnice, jer su navodi koji su bili sadržani u navedenim podnescima mogli biti izneseni na ročištu. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud koristeći svoje diskreciono pravo odlučio koji su troškovi bili neophodni za uspješno vođenje parnice, a što je jasno obrazložio u svojoj odluci. Ustavni sud nije pronašao razloge koji bi ukazali na to da je Okružni sud, koristeći svoje diskreciono pravo, proizvoljno ili nepravično primijenio odredbu člana 155. Zakona o parničnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu neosnovana.
Ustavni sud također smatra da su neosnovani i apelantovi navodi u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te da stoga proizlazi da troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio da u odnosu na troškove parničnog postupka u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju proizvoljnim stavom Okružnog suda u pogledu dosuđivanja zakonske zatezne kamate kod materijalne štete, kao i proizvoljnim tumačenjem Okružnog suda odredbe člana 95. stav 1. tačka 3. starog Zakona o parničnom slučaju koji se primjenjivao u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović