Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broju AP 625/04, rješavajući apelaciju Innungskrankenkasse Ortenau, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Innungskrankenkasse Ortenau.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da osigura izvršenje Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-58/01 od 10. decembra 2002. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- Innungskrankenkasse Ortenau (u daljnjem tekstu: apelant) iz Offenburga, SR Njemačka (osiguravajuća kompanija), koga zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 14. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. godine.
- Postupak pred Ustavnim sudom
- Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, «Croatia osiguranja» d.d. iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 7. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- Vrhovni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
- Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- U mjestu Tromeđa, općina Čitluk, 30. jula 1996. godine dogodila se saobraćajna nesreća u kojoj je kao suvozač u vozilu marke «mercedes» 124, 250 D, registarskih oznaka OG-UE-051, teško tjelesno povrijeđen Matan Dedić, apelantov osiguranik. Saobraćajnu nesreću skrivio je osiguranik tuženog Lovro Pavlović, koji je upravljao vozilom marke «opel-vectra», registarske oznake ČA-758-CA, vlasništvo Žarka Pavlovića.
- Povodom liječenja Matana Dedića apelant je imao troškove od 30.718,78 DM. Radi namirenja troškova, apelant je uputio regresnu tužbu protiv tuženog Općinskom sudu u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), koji je donio Presudu broj Ps-4/99 od 2. marta 2001. godine i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud, između ostalog, navodi da je osnovan prigovor tuženog o nedostatku njegove pasivne legitimacije zbog toga što ne postoji zaključen bilateralni sporazum iz oblasti socijalnog osiguranja između Bosne i Hercegovine i SR Njemačke. Ujedno, Općinski sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Sporazum o socijalnom osiguranju zaključen između SR Njemačke i države prethodnice Bosne i Hercegovine, Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ).
- Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj Pž-58/01 od 10. decembra 2002. godine kojom je uvažio žalbu, preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda i usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Kao razloge za ovakvu odluku Kantonalni sud navodi, između ostalog, da je presuda Općinskog suda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer je Sporazum zaključen između SFRJ i SR Njemačke o socijalnom osiguranju iz 1969. godine, prema odredbama Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore iz 1978. godine, primjenjiv u predmetnom slučaju. Kantonalni sud smatra da je Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine provelo postupak notifikacije tog sporazuma čime je SR Njemačka prihvatila Bosnu i Hercegovinu kao sukcesora u odnosu na zaključeni (i objavljeni) sporazum o socijalnom osiguranju, što znači da navedeni sporazum važi na teritoriji Bosne i Hercegovine. U prilog navedenom zaključku Kantonalni sud navodi da je Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine dopisom od 27. decembra 2002. godine potvrdilo da se navedeni sporazum primjenjuje na teritoriji SR Njemačke i Bosne i Hercegovine, što je dogovoreno izmjenom nota između vlada SR Njemačke i Bosne i Hercegovine 13. novembra 1992. godine. Kantonalni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu u cijelosti s obzirom na to da su tokom postupka osnovanost i visina tužbenog zahtjeva učinjeni nespornim.
- Presudom Vrhovnog suda broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. godine uvažena je revizija tuženog, pa je presuda Kantonalnog suda preinačena tako da se apelantova žalba protiv Presude Općinskog suda broj Ps-4/99 od 2. marta 2001. godine odbija i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud navodi da je šteta za apelanta nastala izvan Bosne i Hercegovine i izvan domašaja primjene domaćeg prava, a time i izvan teritorijalne odgovornosti tuženog. Stoga, tuženi nije dužan apelantu naknaditi tako nastalu štetu ako obaveza ne proistječe iz nekog međudržavnog sporazuma Bosne i Hercegovine i SR Njemačke. Vrhovni sud dalje navodi da Bosna i Hercegovine od stjecanja nezavisnosti nije do sada sa SR Njemačkom sklopila takav poseban sporazum. Zatim se navodi da Bosna i Hercegovina sa SR Njemačkom nije okončala pregovore o usaglašavanju lista ugovora koji ostaju na snazi, te da nije objavljen sporni međudržavni sporazum o socijalnom osiguranju zbog čega taj sporazum nije postao sastavni dio domaćeg pravnog sistema i izvor prava i obaveza.
- Relevantni propisi
- Ustav Bosne i Hercegovine
Aneks II tačka 2.
„Kontinuitet propisa
Svi zakoni, propisi, sudske procedure koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine.»
Član IV 3.h)
«Odluke parlamentarne skupštine neće stupiti na snagu prije nego što se objave.“
- Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Poglavlje IX član 5.
„1) Svi zakoni, drugi propisi i pravosudni poslovnici na snazi u Federaciji na dan stupanja na snagu ovog ustava ostaju na snazi u mjeri u kojoj se ne kose s ovim ustavom ukoliko mjerodavno tijelo vlasti ne odredi drukčije.
2) Svi međunarodni ugovori i sporazumi na snazi u Federaciji na dan stupanja na snagu ovog ustava ostaju na snazi ukoliko ih ne opozove predsjednik Federacije prema članu VII 4.(2).“
- Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni („Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ broj 2/92)
Član 1. Poglavlje I Potpoglavlje 4. tačka 6.
„Preuzimaju se i primjenjuju u Republici Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Republika) kao republički zakoni sljedeći savezni zakoni:
6) Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora („Službeni list SFRJ“ br. 5/78, 2/89 i 47/89), kao i savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma.“
- Zakon o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom („Službeni list Republike BiH“ broj 13/94)
Član 1. stav 1. tačka 3.
„Potvrđuju se uredbe sa zakonskom snagom koje je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo na osnovu Amandmana LI tačka 5. stav 3. na Ustav Republike Bosne i Hercegovine u funkciji Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, i to:
3) Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni („Službeni list RBiH“ broj 2/92).“
- Zakon o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 29/00)
Član 1.
„Ovim zakonom uređuju se postupak zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora i druge radnje u vezi s međunarodnim ugovorima koje zaključuje Bosna i Hercegovina.»
Član 23.
«Na sukcesiju međunarodnih ugovora države prethodnice Bosne i Hercegovine primjenjuju se pravila međunarodnog prava i odredbe Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore iz 1978. godine.»
Član 35.
«Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih obaveza („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94).“
- Odluka o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 4/00)
Član 20.
«Na sukcesiju međunarodnih ugovora države prethodnice Bosne i Hercegovine primjenjuju se pravila međunarodnog prava i odredbe Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore iz 1978. godine.»
- Bečka konvencija o sukcesiji država u odnosu na ugovore («Službeni list SFRJ» broj 1/80)
Član 10. st. 1. i 3.
«1) Kada je ugovorom predviđeno da će u slučaju sukcesije država država sukcesor imati mogućnost da se smatra članicom ugovora, ta država može notificirati svoju sukcesiju u odnosu na taj ugovor u skladu sa odredbama ugovora ili, u nedostatku odredaba u tom smislu, u skladu sa odredbama ove konvencije.
2) [...] država sukcesor daje pristanak da bude članica ugovora smatra se članicom ugovora počevši od dana sukcesije država osim ako ugovorom nije drugačije određeno ili drugačije dogovoreno.»
Član 24.
«1) Dvostrani ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi u pogledu teritorije na koju se odnosi sukcesija država smatra se da je na snazi između države koja je stekla nezavisnost i druge države članice:
- ako su se one o tome izričito sporazumjele ili
- ako na temelju njihovih ponašanja treba smatrati da su se one o tome sporazumjele.
- Ugovor za koji se smatra da je na snazi na temelju stava 1. primjenjuje se u odnosima između države koja je stekla nezavisnost i druge države članice počevši od dana sukcesije država osim ako iz njihova sporazuma ne proistječe druga namjera ili ako ta namjera ne bude drugačije ustanovljena. »
Član 34.
- Kada se jedan ili više dijelova teritorije jedne države od nje otcijepi da bi formirali jednu ili više država, bez obzira na to da li država prethodnica i dalje postoji ili ne:
- svaki ugovor koji je bio na snazi na dan sukcesije država u pogledu cjelokupne teritorije države prethodnice ostaje na snazi u odnosu na svaku tako nastalu državu sukcesora;
- [...]».
- Sporazum između SFRJ i SR Njemačke o socijalnom osiguranju («Službeni list SFRJ» broj 9/69) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 3.
(1) Ukoliko ovim sporazumom nije drugačije određeno, u primjeni pravnih propisa jedne države ugovornice izjednačeni su sa njenim državljanima:
- a) državljani druge države ugovornice
[...];
(2) Davanja prema pravnim propisima jedne države ugovornice državljanima druge države ugovornice koji prebivaju na području država ugovornica pružat će se pod istim uvjetima kao i državljanima prve države ugovornice koji tamo prebivaju.
Član 35.
(1) Ako lice koje, prema pravnim propisima jedne države ugovornice, treba da dobije naknadu za štetu nastalu na području druge države ugovornice, a prema njenim propisima ima pravo na naknadu štete od trećeg lica, ovo pravo na naknadu prelazi na nosioca prve države ugovornice prema pravnim propisima koji važe za njega.
(2) Ako nosilac jedne države ugovornice prema njenim pravnim propisima ima originarno pravo na naknadu štete od trećeg lica, to pravo priznaje druga država ugovornica.
[...].»
V. Apelacija
- a) Navodi iz apelacije
- Apelant se žali da su navodi osporene presude Vrhovnog suda, na kojima se temelji njegova odluka, neosnovani zbog toga što iz nespornih činjenica proizlazi da je Sporazum o socijalnom osiguranju zaključen između SFRJ i SR Njemačke 12. oktobra 1968. godine ratificiran i objavljen u «Službenom listu SFRJ» broj 9/69 i da je, prema Bečkoj konvenciji o sukcesiji država u odnosu na ugovore iz 1978. godine, Bosna i Hercegovina notificirala taj sporazum. To znači, navodi dalje apelant, da navedeni sporazum vrijedi na teritoriji ovih država, kako to, uostalom, potvrđuje svojim dopisom i Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.
- S obzirom na navedeno, apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
VI. Dopustivost
- U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
- U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena, dakle, 20. maja 2004. godine a apelacija je podnesena 14. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
“Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
- k) Pravo na imovinu.”
- Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
- Pri razmatranju da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak je razmatranje da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja riječi “imovina”, a koje potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- Riječ “imovina” uključuje široke imovinske interese koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 33/01). Pravo za koje apelant tvrdi da mu pripada moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova. U konkretnom slučaju se radi o apelantovom regresnom zahtjevu za naknadu štete, koja je izražena u novcu, što, prema ustaljenoj jurisprudenciji Ustavnog suda, predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.
- Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu “različita” u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On, naime, nije naveo da li osporena presuda predstavlja lišavanje imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovog člana, nadziranje korištenja imovine u smislu stava 2. ovog člana, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1. ovog člana. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o lišavanju imovine, jer se osporenom presudom Vrhovnog suda apelant lišava regresnog prava na naknadu štete u traženom iznosu od tuženog.
- U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da liši nekoga imovine u “javnom interesu” i “pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava”. Primjenjujući ovu rečenicu na konkretan slučaj, to znači da Ustavni sud mora utvrditi da li je lišavanje apelanta prava na naknadu štete bilo: a) zakonski predviđeno, b) u skladu sa javnim interesom. Osim toga, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, lišavanje imovine mora biti u skladu sa načelom proporcionalnosti, tj. mora postojati razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Takva proporcionalnost ne može se podržati ako je na pojedinca stavljen “pretjeran” teret (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lithigow i drugi protiv Velike Britanije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 102, stav 120).
- Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud, kao prvostepeni, odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog zbog nedostatka njegove pasivne legitimacije, jer se, prema mišljenju tog suda, na sporni pravni odnos između parničnih strana nisu mogle primijeniti relevantne odredbe Sporazuma o socijalnom osiguranju koji je zaključen između SFRJ i SR Njemačke 12. oktobra 1968. godine. U žalbenom postupku o ovom pravnom pitanju Kantonalni sud je donio potpuno drugačiji stav od prvostepenog suda i na temelju njega usvojio apelantovu žalbu, te preinačio prvostepenu presudu i usvojio apelantov zahtjev u cijelosti s obzirom na to da osnov i visina tog zahtjeva nisu bili sporni među parničnim strankama. Konačno, u postupku revizije koju je izjavio tuženi, Vrhovni sud osporenom presudom je preinačio presudu Kantonalnog suda tako što je odbio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude i tu presudu potvrdio.
- U takvoj fazi predmeta postavlja se prvo pitanje da li je, kao uvjet za osnovanost lišavanja apelanta imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, stav Vrhovnog suda o nedostatku pasivne legitimacije tuženog na “zakonu” zasnovan, odnosno da li se u konkretnom slučaju na sporni materijalnopravni odnos, sa inozemnim elementom, može ili ne može primijeniti Sporazum o socijalnom osiguranju koji je zaključen između SFRJ i SR Njemačke 12. oktobra 1968. godine. Za razliku od stava Vrhovnog suda, apelant tvrdi da se na Bosnu i Hercegovinu treba primijeniti bilateralni sporazum SFRJ zaključen sa SR Njemačkom o socijalnom osiguranju, te da je sa aspekta Ustava Bosne i Hercegovine njegova primjena moguća i u skladu sa Zakonom o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora i Bečkom konvencijom o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore.
- Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je međunarodnim priznanjem države Bosne i Hercegovine, 1. marta 1992. godine, nastala pravna praznina u pogledu reguliranja onih pravnih oblasti koje su do tada bile regulirane saveznim zakonima bivše SFRJ. Kada se uzme u obzir ta činjenica, onda se ciljnim (teleološkim) tumačenjem Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni od 11. aprila 1992. godine dolazi do zaključka da je navedena uredba donesena u svrhu reguliranja onih pravnih oblasti koje su do tada bile regulirane saveznim zakonima bivše države. Tako su preuzeti i savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma, zato što su takvim zakonima regulirane pravne oblasti koje su bitne za funkcioniranje svake države u njezinom odnosu s drugom državom, kao što je, naprimjer, pružanje socijalnog osiguranja između dviju država, koje se, in abstracto, regulira bilateralnim sporazumima. U tom smislu Ustavni sud se poziva na drugi dio odredbe člana I potpoglavlja 4. tačka 6. citirane uredbe koja glasi: „kao i savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma“. Upravo na osnovu te odredbe preuzet je i savezni zakon, kojim je ratificiran Sporazum o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke, te su se prema toj osnovi njegove odredbe mogle primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Navedena uredba postala je zakon donošenjem Zakona o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom od 9. juna 1994. godine. Dakle, Bosna i Hercegovina na svojoj teritoriji primjenjuje Sporazum o socijalnom osiguranju zaključen sa SR Njemačkom, čije relevantne odredbe obavezuju našu državu na saradnju u pružanju socijalnog osiguranja sa SR Njemačkom (vidi naprimjer, čl. 14. i 35. citiranog sporazuma).
- Kontinuitet zakona koji se primjenjuju na teritoriji Bosne i Hercegovine nije prekinut donošenjem Ustava Federacije Bosne i Hercegovine 30. marta 1994. godine, čijim se Poglavljem IX član 5. predviđa da svi zakoni i drugi propisi, te međunarodni ugovori i sporazumi koji su bili na snazi u vrijeme stupanja na snagu Ustava Federacije BiH ostaju na snazi dok ih ne opozove predsjednik Federacije. Dakle, savezni zakon kojim je ratificiran Sporazum o socijalnom osiguranju između SFRJ i SR Njemačke ostao je na snazi s obzirom na to da nisu stavljeni izvan snage citirani propisi na osnovu kojih se navedeni savezni zakon primjenjuje u Bosni i Hercegovini.
- Stupanjem na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nastavljen je kontinuitet propisa, jer se u članu 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da svi zakoni i propisi koji su bili na snazi u trenutku stupanja na snagu Ustava ostaju da važe u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom, te dok drugačije ne odredi kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine. Dakle, član 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine ostavlja na snazi propise kojim je preuzet savezni zakon o ratifikaciji Sporazuma o socijalnom osiguranju između SFRJ i SR Njemačke, te koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini s obzirom na to da „kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine“ nije osporio ustavnost zakona kojima su preuzeti savezni zakoni koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 91/04 od 23. marta 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 30/05).
- Naposljetku, Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o ratifikaciji Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore, koji je donijela Skupština SFRJ i koji je objavljen u «Službenom listu SFRJ» broj 1/80, izvršena ratifikacija ove konvencije koja je primjenom navedenih principa o preuzimanju ranijih saveznih zakona i međunarodnih pravnih dokumenata na snazi i u Bosni i Hercegovini. Odredbom člana 24. stav 1. navedene konvencije određeno je da «[D]vostrani ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi [...].smatra se da je na snazi između države koja je stekla nezavisnost i druge države članice: (a) ako su se one o tome izričito sporazumjele ili (b) ako na temelju njihovih ponašanja treba smatrati da su se one o tome sporazumjele. Stavom 2. istog člana propisano je da «[U]govor za koji se smatra da je na snazi na temelju stava 1. primjenjuje se u odnosima između države koja je stekla nezavisnost i druge države članice počevši od dana sukcesije država osim ako iz njihova sporazuma ne proistječe druga namjera ili ako ta namjera ne bude drugačije ustanovljena».
- Tumačenjem navedenih odredaba Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore slijedi da je predmetni Sporazum o socijalnom osiguranju na dan sukcesije bivše SFRJ bio na snazi na teritorijama koje su do nastanka novih država bile u sastavu SFRJ, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Iz citirane odredbe člana 24. stav 1. navedene Bečke konvencije, kao i njenih odredaba iz člana 34. te konvencije nedvojbeno proistječe da je sporni bilateralni sporazum ostao na snazi u Bosni i Hercegovini. Naime, vlade Bosne i Hercegovine i SR Njemačke su se u procesu notifikacije svih njihovih bilateralnih sporazuma i uspostavljanjem diplomatskih odnosa, 13. novembra 1992. godine, izričito dogovorile da svi sporazumi, pa tako i Sporazum o socijalnom osiguranju, ostaju na snazi između njih. Prema odredbi stava 2. člana 24. ove konvencije, Sporazum o socijalnom osiguranju na teritoriji Bosne i Hercegovine se primjenjuje od dana sukcesije SFRJ, odnosno od dana međunarodnog priznanja države Bosne i Hercegovine, 1. marta 1992. godine. U prilog ovom zaključku ide i stav Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, izražen u dopisu Općinskom sudu od 27. decembra 2000. godine.
- U navedenim okolnostima Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Vrhovni sud povrijedio Bečku konvenciju o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore, koja predstavlja, kako je navedeno, dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine. Stoga, Vrhovni sud je pogrešno odlučio da relevantne odredbe Sporazuma o socijalnom osiguranju iz 1968. nisu primjenjive na spor između apelanta i tuženog. Slijedi da je odlukom Vrhovnog suda apelantu uskraćeno pravo na imovinu na način koji nije „u skladu sa uvjetima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju».
VIII. Zaključak
- Povrijeđeno je pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada redovni sud nije na sporni odnos primijenio relevantni međunarodnopravni bilateralni ugovor, koji se u konkretnom slučaju morao primijeniti, jer je kao savezni zakon preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni, te koji i dalje egzistira kao relevantni propis u Bosni i Hercegovini, na osnovu kontinuiteta propisa iz člana 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine.
- Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić
