ODLUKA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BROJ: U-III -374/2008
Glasilo: Narodne novine, 126/2010 od 12. studenog 2010.
Datum donošenja 27. listopada 2010.
Na snazi od 12. studenog 2010.
Datum početka primjene 12. studenog 2010.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin, Miroslav Šeparović i Nevenka Šernhorst, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo P. M. iz Ž., kojeg zastupa J. P., odvjetnik iz B., na sjednici održanoj 27. listopada 2010. donio je
ODLUKU
- Ustavna tužba se usvaja.
- Ukida se presuda i rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-1232/07-2 od 6. prosinca 2007.
III. Predmet se vraća Županijskom sudu u Bjelovaru na ponovni postupak.
- Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
- Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj: Gž-1232/07-2 od 6. prosinca 2007. kojom je djelomično uvažena žalba tuženika, E. o. d.d., Podružnice B., te je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj: P-2376/04-49 od 12. siječnja 2007. u dosuđujućem dijelu na način da je naloženo tuženiku da isplati podnositelju iznos od 74.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dosuđujućem dijelu prvostupanjska presuda ukinuta.
U odbijajućem dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena.
Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo da isplati podnositelju iznos od 90.881,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade štete koju je podnositelj pretrpio u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva (isplata iznosa od 31.118,40 kn) odbijen. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je podnositeljeva tužba povučena za iznos od 8.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.
- Podnositelj ističe da su osporenom presudom povrijeđena njegova ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 26. Ustava Republike Hrvatske, dok iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da smatra povrijeđenim i ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Obrazlažući povrede ustavnih prava, podnositelj u bitnom ističe sljedeće:
Sve do primitka nalaza i mišljenja medicinskog vještaka tuženik je osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da bi neposredno nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka priznao tužbeni zahtjev (koji je bio znatno niži od iznosa koji bi, s obzirom na rezultate medicinskog vještačenja, a u smislu »orijentacijskih kriterija« Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: Vrhovni sud, pripadao podnositelju). Korištenje prava na priznavanje tužbenog zahtjeva na način na koji je to učinio tuženik, prema mišljenju podnositelja, ne može se smatrati savjesnim niti sukladnim člancima 9. i 10. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. – članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. – članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1569/2004 i dr. od 20. prosinca 2006., 84/08. i 96/08. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1569/2004 i dr. od 9. srpnja 2008.; u daljnjem tekstu: ZPP) jer je učinjeno isključivo sa svrhom onemogućavanja podnositelja da povisi tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Ističe kako je prvostupanjski sud postupanje tuženika ocijenio kao nedopuštenu dispoziciju jedne od parničnih stranaka, dok drugostupanjski sud, protivno svojoj ranijoj praksi u istovjetnoj pravnoj situaciji, nije ulazio u ocjenu priznanja tužbenog zahtjeva u svjetlu mjerodavnih odredaba ZPP-a.
Smatrajući da su mu u konkretnom slučaju povrijeđena ustavna prava, predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporene presude.
Ustavna tužba je osnovana.
- Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi ili nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
- Predmet spora u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku bio je podnositeljev zahtjev kojim je od tuženika tražio isplatu iznosa od 74.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade štete koju je pretrpio uslijed ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika.
Iz spisa Općinskog suda u Bjelovaru razvidno je sljedeće:
- u odgovoru na tužbu tuženik je osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva,
- rješenjem od 6. travnja 2006. Općinski sud u Bjelovaru odredio je provođenje medicinskog vještačenja,
- 28. lipnja 2006. Općinski sud je zaprimio nalaz i mišljenje medicinskog vještaka,
- tuženik je primio nalaz i mišljenje vještaka 12. srpnja 2006.,
- podneskom od 13. srpnja 2006. tuženik je priznao podnositeljev tužbeni zahtjev u cijelosti (u iznosu zatraženom tužbom),
- 9. kolovoza 2006. podnositelj je primio nalaz i mišljenje vještaka kao i podnesak kojim je tuženik priznao tužbeni zahtjev,
- na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu održanom 8. rujna 2006. podnositelj je povisio tužbeni zahtjev na iznos od 122.000,00 kn sukladno rezultatima medicinskog vještačenja,
- na ročištu održanom 6. listopada 2006. tuženik nije pristao na povišenje tužbenog zahtjeva,
- rješenjem od 6. listopada 2006. Općinski sud je dopustio preinaku tužbe.
Polazeći od nalaza i mišljenja medicinskog vještaka glede povreda koje je podnositelj zadobio u štetnom događaju, trajanja i intenziteta fizičkih bolova te straha kojeg je pretrpio, kao i razdoblja u kojemu je podnositelju bila potrebna tuđa pomoć i njega, a imajući u vidu članak 200. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), prvostupanjski sud je usvojio dio podnositeljevog tužbenog zahtjeva, dosuđujući mu na ime naknade štete iznos od 90.881,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva (u iznosu od 31.118,40 kn) odbijen.
Odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude, Županijski sud je ocijenio da je (s obzirom na priznanje tužbenog zahtjeva) prvostupanjski sud morao postupiti u skladu s člankom 331. ZPP-a i bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu na temelju priznanja kojom prihvaća tužbeni zahtjev u visini do koje je tužbeni zahtjev priznat. Nakon priznanja tužbenog zahtjeva, prema stajalištu drugostupanjskog suda, podnositelj više nije mogao povisiti tužbeni zahtjev, pa se propust prvostupanjskog suda da donese presudu na temelju priznanja ne može tumačiti u korist podnositeljevog prava na preinaku tužbe.
Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu dosudivši podnositelju iznos od 74.000,00 kn (koji je obuhvaćen priznanjem tužbenog zahtjeva), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.
- Za ocjenu osnovanosti ustavne tužbe mjerodavni su članci 190. stavci 1. i 2., 331. stavci 1. i 2., te članci 3. i 9. ZPP-a koji glase:
»Preinaka tužbe
Članak 190.
Tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu.
Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
(…)«
»Članak 331.
Ako tuženik do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presuda na temelju priznanja).
Sud neće donijeti presudu na temelju priznanja i kad je udovoljeno potrebnim uvjetima, ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.).
(…)«
»Članak 3.
Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku postupka.
One se mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se.
Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.«
»Članak 9.
Stranke i umješači su dužni… savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.«
- Iz spisa Općinskog suda u Bjelovaru razvidno je da je tuženik tijekom cijelog razdoblja trajanja postupka (od odgovora na tužbu pa sve do primitka nalaza i mišljenja vještaka) osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da bi dan nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka kojim su utvrđene povrede koje je podnositelj zadobio u štetnom događaju, trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha kojeg je pretrpio, kao i razdoblje u kojemu je podnositelju bila potrebna tuđa pomoć i njega uslijedilo priznanje tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi.
Takvo korištenje procesnim ovlaštenjima tuženika prvostupanjski sud je ocijenio nesuglasnim s člankom 3. stavkom 3. ZPP-a, zaključivši da je u situaciji u kojoj su rezultati medicinskog vještačenja (u svjetlu »orijentacijskih kriterija« Vrhovnog suda), pružali osnovu za zaključak da podnositelju pripada pravo na viši iznos naknade od iznosa postavljenog tužbenim zahtjevom, priznanje tužbenog zahtjeva neposredno nakon saznanja za rezultate vještačenja učinjeno isključivo sa svrhom onemogućavanja podnositelja da povisi tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Polazeći od činjenice da je podnositelj povisio tužbeni zahtjev na prvom ročištu nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka, kao i ocjene da postupanje tuženika predstavlja nedopušteno raspolaganje jedne od parničnih stranaka u smislu članka 3. stavka 3. ZPP-a, prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe, nastavio raspravljanje po preinačenoj tužbi, te u konačnici (vodeći se nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka te »orijentacijskim kriterijima« Vrhovnog suda) podnositelju dosudio viši iznos od iznosa koji je obuhvaćen priznanjem tužbenog zahtjeva.
Odlučujući o žalbama protiv prvostupanjske presude, Županijski sud je konkretnom predmetu pristupio formalistički, ustrajući na primjeni članka 331. stavka 1. ZPP-a, te propuštajući ocijeniti okolnosti konkretnog slučaja u svjetlu članka 3. stavka 3. ZPP-a, tj. utvrditi je li tuženikovo priznavanje tužbenog zahtjeva neposredno nakon saznanja za rezultat vještačenja imalo za cilj onemogućiti podnositelja da povisi tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, te može li se takvo postupanje tuženika smatrati nedopuštenim raspolaganjem u smislu članka 3. stavka 3. ZPP-a.
- Analizirajući navedeno postupanje Županijskog suda u konkretnom slučaju u svjetlu ustavnog jamstva na pravično suđenje, nužno je razmotriti i stajalište Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju.
Rješenjem broj: Rev-1077/06-2 od 29. studenoga 2006. Vrhovni sud izrazio je sljedeće stajalište:
»(…) Prema pravnom shvaćanju ovoga suda priznanje tužbenog zahtjeva koje je učinjeno poslije nego je Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela 29. studenoga 2002. godine utvrdio “orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (Su-1331-VI/02 i Su-1372-II/02)” s ciljem da bi se izbjegla primjena navedenih kriterija, prema kojima pravična novčana naknada u znatnoj mjeri premašuje priznati tužbeni zahtjev, predstavljalo bi raspolaganje suprotno odredbi čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99. i 117/03.-ZPP). (…)«
- Pri razmatranju osnovanosti ustavne tužbe Ustavni sud polazi od svog višekratno isticanog stajališta da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, pa tumačenje mjerodavnog prava u svakom konkretnom slučaju ne smije proizlaziti iz njegove arbitrarne i proizvoljne primjene već mora uvažavati zahtjeve prava na pravično suđenje sadržane u članku 29. stavku 1. Ustava.
Ustavno pravo na pravično suđenje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.
Polazeći od okolnosti konkretnog slučaja (a osobito činjenice da je od pokretanja parničnog postupka do primitka nalaza i mišljenja medicinskog vještaka tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da bi sljedeći dan nakon primitka nalaza i mišljenja koji je pružao osnovu za dosuđivanje znatno višeg iznosa naknade od onog zatraženog u tužbi, priznao tužbeni zahtjev istaknut u tužbi), kao i stajališta Vrhovnog suda navedenog u 3. odjeljku točke 7. obrazloženja, Ustavni sud ocjenjuje da su okolnosti konkretnog slučaja zahtijevale razmatranje tuženikovog priznanja tužbenog zahtjeva u svjetlu članka 3. stavka 3. i članka 9. ZPP-a (kao što je to učinio prvostupanjski sud). Propust drugostupanjskog suda u tom smislu, bez navođenja razloga koji bi opravdavali nerazmatranje priznanja tužbenog zahtjeva u svjetlu članka 3. stavka 3. i članka 9. ZPP-a, kao i preinačenje prvostupanjske presude uslijed pravnog stajališta o beziznimnoj obvezi suda da nakon priznanja tužbenog zahtjeva donese presudu na temelju priznanja (bez mogućnosti tužitelja da nakon priznanja tužbenog zahtjeva povisi tužbeni zahtjev) predstavlja arbitrarno postupanje suda koje ne udovoljava zahtjevima pravičnog suđenja sadržanih u članku 29. stavku 1. Ustava.
- Osporenom presudom, Županijski sud u Bjelovaru je, bez ikakvog obrazloženja, odstupio od svoje dotadašnje prakse. Naime, u predmetu broj: Gž-1224/07-2 od 8. studenoga 2007. u gotovo istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Županijski sud u Bjelovaru je zauzeo stajalište suprotno stajalištu izraženom osporenom presudom.
U toj je presudi, između ostalog, navedeno sljedeće:
»(…) prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iako tuženik, sukladno čl. 3. ZPP-a može priznati tužbeni zahtjev, istim pravom sukladno članku 9. ZPP-a treba se koristiti savjesno, odnosno ne smije zloupotrebljavati prava u postupku, dok je sukladno članku 10. st. 1. ZPP-a sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu tog prava.
Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda kada je tuženik nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja liječničkog vještaka iz kojeg proizlazi da su tužiteljeve životne aktivnosti radi ozljeda zadobivenih u štetnom događaju smanjene u iznosu od 45%, priznao prvotno postavljen tužbeni zahtjev, isto je učinio da bi onemogućio tužitelja da povisi tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, jer je očito da prvotno postavljeni zahtjev na ime duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti u visini od… prenizak uzimajući u obzir sudsku praksu i tzv. “orijentacijske kriterije” (…)«.
- Ocjenjujući opisano odstupanje Županijskog suda u Bjelovaru od svoje ranije prakse u gotovo istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud je uzeo u obzir i stajalište Europskog suda za ljudska prava prema kojemu je jedan od temeljnih aspekata vladavine prava načelo pravne sigurnosti koje je sadržano u Konvenciji. U tom smislu, kontradiktorne odluke u sličnim predmetima koje donosi isti sud, koji je pri tome i sud posljednjeg stupnja u predmetu (u odnosu na meritum), može, u nedostatku mehanizma koji osigurava konzistentnost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti te dovesti u pitanje javno povjerenje u sudstvo koje je bitan element države koja poštuje vladavinu prava (predmet Vusić protiv Hrvatske, presuda, 1. srpnja 2010., zahtjev br. 48101/07 § 44.).
- Slijedom svega iznijetog, Ustavni sud utvrđuje da je parnični postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku (sagledavan kao cjelina) bio nepravičan za podnositelja, te da je podnositelju u konkretnom slučaju povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
- Stoga je, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno kao u točkama I. do III. izreke.
Objava odluke (točka IV. izreke) temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-374/2008
Zagreb, 27. listopada 2010.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica
dr.sc. Jasna Omejec, v. r.
