Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5134/10, rješavajući apelaciju Smaila Huremovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Zlatko M. Knežević, sudija

na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Smaila Huremovića, Sahbe Huremović, Adise Huremović i Enise Huremović.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000236 10 Rev od 31. augusta 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

Smail Huremović, Sahba Huremović, Adisa Huremović i Enisa Huremović (u daljnjem tekstu: apelant i apelantice ili apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 19. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000236 10 Rev od 31. augusta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te učesnika u postupku „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Jahorina osiguranje“ d.d. Pale (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 14. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. oktobra 2013. godine, drugotuženi je dostavio odgovor 4. novembra 2013. godine, a prvotuženi nije odgovorio.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 9. januara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-213/05 od 15. decembra 2006. godine obavezan je prvotuženi da apelantu plati naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i za pretrpljene duševne bolove usljed umanjenja opće životne aktivnosti u preciziranim iznosima, a da apelanticama plati naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliskog lica u iznosu od po 3.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, kao i da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Istom presudom tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenih iznosa je odbijen kao neosnovan. Također, navedenom presudom je odbijen u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti. Tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete u odnosu na drugotuženog je navedenom presudom odbijen kao neosnovan.
U obrazloženju presude je navedeno da je u dokaznom postupku utvrđeno da je 13. marta 1989. godine na putu Zvornik - Bijeljina došlo do saobraćajnog udesa, kada je teretno vozilo preciziranih oznaka kojim je upravljao S.M. prilikom zaobilaženja zaustavljenog vozila udarilo u apelanta, koji je kao pješak u tom momentu prelazio sa desne na lijevu stranu puta. Dalje je utvrđeno da je u vrijeme štetnog događaja navedeno teretno vozilo bilo osigurano od autoodgovornosti kod prvotuženog – Poslovna jedinica Zvornik. Osnovni sud je utvrdio da je u predmetnoj saobraćajnoj nesreći apelant zadobio teške i po život opasne povrede sa trajnim posljedicama. Na osnovu nalaza vještaka hirurga traumatologa, utvrđeno je da je apelant u navedenoj saobraćajnoj nesreći zadobio prelom desne čeone i potiljačne kosti, te baze lobanje sa krvarenjem iz desnog uha, mjestimične razderotine moždane mase sa otokom, nagnječenje mozga sa oduzetošću desne strane tijela, nagnječenje u desnom sljepoočnom i tjemenom predjelu, cerebralnu komu, te prelom lijeve ključne kosti, lijevog kuka i desne petne kosti. Navedene povrede, kako je dalje utvrđeno, predstavljaju teške tjelesne povrede opasne po život. Nakon liječenja i rehabilitacije IPK Tuzla je utvrdila invalidnost apelanta od 70%. Također je utvrđeno da je opća apelantova životna aktivnost umanjenja za 80%. U obrazloženju je istaknuto da je sa 30 godina života, usljed navedenih povreda, apelant postao nesposoban za poslove kojim se bavio, za rad na građevini, u poljoprivredi, za upravljanje vozilom, da nije sposoban za normalnu komunikaciju sa ljudima, da ga zamara čitanje, da su mu sport i rekreacija nedostupni, da nema živaca i da ga ne drži mjesto. U obrazloženju je istaknuto da je navedeno stanje trajno za apelanta, kao i posttraumatski napadi epilepsije kao posljedice povrede mozga. Također je utvrđeno da je 1990. godine, zbog trajne nesposobnosti za rad, apelant ostvario pravo na invalidsku penziju. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je Presudom broj K-46/91 od 6. septembra 2001. godine u krivičnom postupku provedenom kod istog suda S.M. proglašen krivim za predmetnu saobraćajnu nesreću zbog čega mu je izrečena uvjetna osuda-novčana kazna. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je prvotuženi odgovoran apelantima za pretrpljenu nematerijalnu štetu, ali da je i apelant doprinio nastanku štete 40%, pa je stoga apelantima, na osnovu čl. 200, 201. stav 3. i 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dosuđena naknada za pojedine vidove nematerijalne štete u preciziranim iznosima u izreci prvostepene presude.
U obrazloženju presude Osnovni sud je, dalje, naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelantice supruga, odnosno kćerke apelanta. Dalje je istaknuto da iz nalaza dvojice vještaka medicinske struke, a posebno nalaza vještaka neuropsihijatra, proizlazi da su opisane teške i po život opasne povrede apelanta imale kao posljedicu, pored nastalih oboljenja, i značajnu izmjenu njegove ličnosti – apelant je otežano pokretan, nestabilan, prostorno i vremenski dezorijentiran, poremećenog govora, povremeno gubi svijest, satima sjedi i šuti ili ima pojačanu potrebu za kretanjem zbog čega ga ukućani prate, agresivan je i sve mu smeta. Prema ocjeni Osnovnog suda, navedeno stanje apelantove ličnosti koje, uz utvrđena oštećenja koja predstavljaju teški invaliditet, ne predstavlja samo duševnu patnju apelantica zbog nastalih teških posljedica povređivanja koje trpi apelant u gotovo svim sferama života već i lično trpljenje i njihove napore koje iziskuju sve posljedice povređivanja. S tim u vezi, Osnovni sud je posebno ocijenio da je apelantova supruga u mlađoj životnoj dobi, a malodobne kćerke u ranom djetinjstvu, zbog čega su bile uskraćene za prirodnu roditeljsku brigu i staranje apelanta kao oca a koja patnja je posljedica njegovog teškog invaliditeta. Ocjenjujući navedeno i postojeću sudsku praksu, Osnovni sud je smatrao da je pravična naknada za svaku apelanticu po navedenom osnovu iznos od 5.000,00 KM, pa je, ocjenjujući apelantov doprinos nastaloj nezgodi, dosudio iznose od po 3.000,00 KM u smislu člana 201. stav 3. ZOO.
Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 141 od 30. oktobra 2009. godine žalba prvotuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće apelantove životne aktivnosti snižen sa iznosa od 15.400,00 KM na iznos od 14.400,00 KM a u preostalom dijelu žalba prvotuženog je odbijena i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Navedenom presudom je odbačena kao nedozvoljena žalba prvotuženog na dio prvostepene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete u odnosu na drugotuženog.
U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dovoljno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su značajne za pravilnu primjenu materijalnog prava i donio je odluku u skladu s relevantnim odredbama ZOO i Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima a da pri tome nije povrijedio ni pravila parničnog postupka. Okružni sud je u obrazloženju u odnosu na nematerijalnu štetu dosuđenu apelanticama istakao da apelant trajno nije sposoban za bilo koji posao, da je trajno nesposoban da se o sebi u potpunosti stara, da ima posttraumatsku epilepsiju, da je prostorno i vremenski dezorijentiran, da ima poremećen govor, da satima sjedi i šuti, da je otežano pokretan, da ima pojačan nagon da besciljno luta i da ga stoga ukućani moraju da prate, da je agresivan prema ukućanima, da je izvjesno da će s vremenom njegov mozak, zbog starosti, više atrofirati i da će se, stoga, s vremenom u većoj mjeri umanjivati njegova životna aktivnost, da nije sposoban za normalnu komunikaciju s ljudima, da ne može da se bavi sportom i rekreacijom, te da apelantice trpe duševne bolove usljed naročito teškog invaliditeta apelanta kao njegovi najbliži srodnici i članovi domaćinstva.
Prvotuženi je protiv drugostepene presude podnio reviziju o kojoj je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 118 0 P 000236 10 Rev od 31. augusta 2010. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je djelimično usvojio reviziju prvotuženog i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu apelantica za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliskog lica i u pogledu odluke o parničnim troškovima, tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelantica, a dosuđene troškove je snizio sa iznosa od 4.233,00 KM na iznos od 3.300,00 KM. U preostalom dijelu revizija prvotuženog je odbijena.
U obrazloženju revizione presude je, u vezi sa djelimičnim odbijanjem revizije protiv dijela drugostepene presude kojim je prvotuženi obavezan da apelantu naknadi nematerijalnu štetu, navedeno da materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu prvotuženog kada je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu u iznosima navedenim u izreci nižestepenih presuda. U tom kontekstu Vrhovni sud je istakao da su prilikom odlučivanja o visini naknade neimovinske štete nižestepeni sudovi na osnovu medicinskih vještačenja i ostalih dokaza provedenih tokom parničnog postupka pravilno utvrdili trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova, te straha, kao i sve nelagodnosti u toku liječenja i prirodu oštećenja koje je apelant pretrpio. Ocjenjujući sve navedene okolnosti u smislu odredaba člana 200. ZOO, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da one pružaju pouzdan osnov za dosuđenje naknade za pretrpljeni fizički bol, strah i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti za 80% pri čemu su imali u vidu i činjenicu da je apelant zadobio povrede u 30. godini života i da će do kraja života imati patnje ozbiljne prirode. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Vrhovni sud je smatrao da su nižestepeni sudovi apelantu odredili pravičnu novčanu naknadu koja predstavlja odgovarajuću satisfakciju u skladu sa usvojenim kriterijima shodno čl. 200. i 203. ZOO. Vrhovni sud je, također, utvrdio da su neosnovani navodi revizije da se nižestepene presude temelje na paušalnim nalazima i mišljenjima vještaka medicinske struke. U predmetnoj parnici, kako je dalje naveo Vrhovni sud, svoje mišljenje o povredama apelanta i njihovim posljedicama dali su vještaci medicinske struke (i to hirurg i neuropsihijatar) na osnovu vjerodostojne medicinske dokumentacije i pregleda apelanta. Njihovi nalazi se međusobno dopunjuju a saglasni su i nalazu vještaka ortopeda, koji je vještačio u ranijoj fazi postupka, pa su, kako je zaključio Vrhovni sud, prigovori revizije u tom pravcu neosnovani.
Suprotno prethodnim zaključcima, Vrhovni sud je, u vezi sa odlukom nižestepenih sudova da prvotuženi apelanticama naknadi nematerijalnu štetu, utvrdio da su osnovani revizioni navodi prvotuženog da apelanticama ne pripada naknada nematerijalne štete. Vrhovni sud je istakao da trajne posljedice povređivanja apelanta nisu takvog obima i intenziteta da bi predstavljale teški invaliditet zbog kojeg bi duševne patnje njegove supruge i djece opravdale dosuđenje naknade nematerijalne štete u smislu odredbe člana 201. stav 3. ZOO. Pravo na ovu naknadu, kako je utvrdio Vrhovni sud, apelantice bi imale samo u slučaju naročito teškog invaliditeta apelanta, kada bi morale da ga stalno njeguju i da svakodnevno gledaju njegove patnje zbog teškog oštećenja tjelesnog integriteta. U konkretnom slučaju umanjenje životne aktivnosti apelanta medicinski vještaci su ustanovili u obimu od 80%, ali su istakli da apelant može sam da se hrani, oblači, kupa, odnosno obavlja fiziološke potrebe, iz čega se može zaključiti da njemu nije neophodna stalna tuđa njega i pomoć, a shodno tome, nema osnova da se apelanticama dosudi naknada u smislu stava 3. člana 201. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije
Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u očiglednoj arbitrarnosti u donošenju revizijske odluke. Dalje su naveli da su psihičke patnje dokazali putem vještačenja i čitanja isprava u prvostepenom postupku. Istakli su da je Vrhovni sud arbitrarno lišio apelantice prava na naknadu time što nije pravilno ocijenio narušenost apelantovog psihičkog integriteta. Također su naveli da je u praksi Ustavnog suda donesen niz odluka u kojima je Ustavni sud uočio arbitrarnost redovnih sudova u postupanju i pružio zaštitu apelantima u tim predmetima zbog nezakonitog miješanja u njihovu imovinu. Kao primjer su navedeni predmeti br. AP 1797/07, U 3/99 i AP 1223/06. Također, smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu i zbog toga što apelanticama nije dosuđena tražena naknada štete za duševnu bol.

b) Odgovor na apelaciju
U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da, u smislu člana 201. stav 3. ZOO, apelanticama kao supruzi i kćerkama povrijeđenog lica ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete po osnovu invaliditeta bliskog srodnika, jer taj vid štete se ne dosuđuje za svaki oblik invaliditeta, već za samo naročito teške oblike invalidnosti, kada je povrijeđeno lice nesposobno da obavlja svakodnevne životne funkcije (naprimjer, vezano je za postelju ili invalidska kolica pa ne može samostalno da se hrani, oblači, kupa i sl.) zbog čega su članovi njegove uže porodice prisiljeni da ga svakodnevno njeguju i da pomažu svom srodniku, te na taj način gledaju njegove patnje, što i kod njih izaziva duševne patnje ozbiljne prirode. U konkretnom slučaju, kako je naveo Vrhovni sud, ne radi se o naročito teškom invaliditetu apelanta, jer je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da on sam može da obavlja sve životne funkcije bez pomoći drugih lica, što proizlazi iz nalaza i mišljenja medicinskih vještaka. Apelant se samo brzo zamara, nervozan je i sklon agresivnosti, ima glavobolje, ne može se baviti sportom i rekreacijom itd., što ne predstavlja pravni osnov da se njegovoj supruzi i kćerkama dosudi naknada nematerijalne štete u smislu navedenog člana ZOO. Također, ZOO ne predviđa da djeci pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog uskraćene brige i staranja roditelja, a u konkretnom slučaju nije ni bilo dokaza da se apelant kao roditelj ne stara o svojoj djeci, odnosno da im je uskratio svoju ljubav. Vrhovni sud je istakao da u svojoj presudi nije mijenjao činjenično stanje, već da je prihvatio činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, ali je iz tog činjeničnog stanja izveo drugačiji pravni zaključak o ispunjavanju uvjeta za naknadu štete članovima porodice zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika.
Drugotuženi je u svom odgovoru istakao da, imajući u vidu navode apelacije i zauzetu sudsku praksu da se u specifičnim okolnostima svakog slučaja naknada za duševnu patnju bliskim srodnicima dosuđuje u slučaju kvalificirane naročito teške invalidnosti oštećenog, smatra da je Vrhovni sud zauzeo pravilan i zakonit stav. Oštećenja u dijelu psihičke strukture apelantove ličnosti na koja se poziva apelacija nisu tog obima i prirode da bi se njegovo ukupno zdravstveno stanje moglo označiti naročito teškim invaliditetom, te nema razloga za trpljenje takve duševne patnje članova porodice za koju bi im pripadala naknada u smislu člana 201. stav 3. ZOO. Također je navedeno da je i pozitivnim propisima iz oblasti porodičnog prava ustanovljena obaveza da se članovi porodične zajednice uzajamno pomažu, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da oštećenom apelantu nije neophodna tuđa njega i pomoć. Naročito teška invalidnost, u pravilu, proizvodi kontinuiranu tuđu njegu i pomoć a samo bi takva invalidnost uz očiglednu patnju članova domaćinstva učinila osnovanim potraživanja apelantica. Smatraju da je u konkretnom slučaju neutemeljena primjena člana 201. stav 3. ZOO.

V. Relevantni propisi

U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 200.

Novčana naknada

1. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 201. stav 3.

Osobe koje imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta

U slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

Član 203.

Naknada buduće štete

Sud će na zahtjev oštećenika dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu, ako je po redovnom toku izvjesno da će ona trajati i u budućnosti.

VI. Dopustivost

U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000236 10 Rev od 31. augusta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. septembra 2010. godine a apelacija je podnesena 19. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Apelanti su naveli da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Preduvjet za razmatranje navoda apelanata u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li su apelanti imali «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava naveo u više navrata da koncept «imovine» u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao «imovinska prava» i na taj način kao «imovina» u smislu ove odredbe (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Također, pojam «imovina» uključuje i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar «legitimno očekivanje» da će oni biti realizirani (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27, Pressos Compania Naviera S.A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, Serija A broj 332, str. 19-24).
U konkretnom predmetu apelanti su tužbom pred Osnovnim sudom tražili naknadu nematerijalne štete od prvotuženog i drugotuženog zbog nastalog teškog invaliditeta apelanta. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su čl. 200. i 201. stav 3. ZOO, pozicioniranim u poglavlju koje se bavi naknadom nematerijalne štete, propisani uvjeti za ostvarivanje novčane naknade u slučaju fizičkih i duševnih bolova zbog teškog invaliditeta za oštećenika i druga određena lica. Imajući u vidu relevantne odredbe navedenog zakona, Ustavni sud smatra da su apelanti u okolnostima konkretnog predmeta, s obzirom na nesporne povrede koje je pretrpio apelant, imali legitimno očekivanje da će njihov odštetni zahtjev biti realiziran. Ustavni sud zaključuje da ovo legitimno očekivanje apelanata, koje je utemeljeno u važećem zakonu, predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste da li je osporenom presudom došlo do miješanja u imovinu apelanata.
Evropski sud za ljudska prava smatra da pravo na imovinu «u biti, garantira pravo na imovinu» i «sadrži tri različita pravila». Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, Serija A broj 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere negativno utječu na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti « da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A broj 52, stav 69).
Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, Serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67. i 68).
Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete apelanticama, radi o lišavanju imovine apelanata, u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ustavnom sudu ostaje da utvrdi: a) Da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa?
U vezi s pitanjem da li je lišavanje imovine apelanata bilo predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da je članom 201. stav 3. ZOO propisano da u slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da navedena odredba, u suštini, daje mogućnost sudu da u slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, bračnom drugu tog lica, djeci i roditeljima dosudi pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Dakle, citirana odredba ZOO jasno određuje koja lica imaju pravo da zahtijevaju pravičnu novčanu naknadu za duševne bolove u slučaju naročito teškog invaliditeta njima bliskog lica. Ista odredba ZOO ne precizira samu definiciju naročito teškog invaliditeta nekog lica. To je ostavljeno redovnim sudovima za sudijsku procjenu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da ta sudijska procjena, iako nema formalnih ograničenja, ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ona je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva.
Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, u konkretnom slučaju usvojio stajalište da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 201. stav 3. ZOO za dosuđenje naknade nematerijalne štete apelanticama, jer trajne posljedice povređivanja apelanta nisu takvog obima i intenziteta da bi predstavljale teški invaliditet zbog kojeg bi duševne patnje njegove supruge i djece opravdale dosuđenje naknade nematerijalne štete u smislu odredbe člana 201. stav 3. ZOO, te bi pravo na ovu naknadu apelantice imale samo u slučaju naročito teškog invaliditeta apelanta, kada bi morale da ga stalno njeguju i da svakodnevno gledaju njegove patnje zbog teškog oštećenja tjelesnog integriteta, odnosno zaključio da apelantu nije neophodna stalna tuđa njega i pomoć, pa shodno tome, da nema ni osnova da se apelanticama dosudi naknada u smislu stava 3. člana 201. ZOO.
Ustavni sud, iako je sebi nametnuo ograničenja kako ne bi uzimao ulogu suda četvrtog stepena, iz navedenog zapaža da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, usvojio prestrog i prerestriktivan stav kada je riječ o tome šta se ima smatrati naročito teškim invaliditetom ako se ima u vidu apelantovo stanje, tj. utvrđena invalidnost apelanta od 70%, te umanjenje apelantove opće životne aktivnosti za 80%, što se dogodilo u apelantovoj tridesetoj godini života, za koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može naći uporište u članu 201. stav 3. ZOO. Naime, kada se ima u vidu da za ocjenu pitanja postojanja naročito teškog invaliditeta kao osnova za dosuđenje pravične novčane naknade nije značajan samo postotak invaliditeta već su značajni pojavni oblici kroz koje se invaliditet očituje, Ustavni sud smatra da su utvrđeni postotak invaliditeta apelanta i njegovi pojavni oblici kod apelanta, kada su opisane teške i po život opasne povrede apelanta imale kao posljedicu, pored nastalih oboljenja, i značajnu izmjenu njegove ličnosti - apelant je otežano pokretan, nestabilan, prostorno i vremenski dezorijentiran, poremećenog govora, povremeno gubi svijest, satima sjedi i šuti ili ima pojačanu potrebu za kretanjem zbog čega ga ukućani/apelantice prate, agresivan je i sve mu smeta) - pri čemu mu je u značajnoj mjeri potrebna tuđa njega i pomoć koju pružaju apelantice, koje zbog toga pate, kao što su i utvrdili nižestepeni sudovi - ispunili kriterije koje su primijenili prvostepeni i drugostepeni sud, kada je riječ o apelantovom naročito teškom invaliditetu. Ovo tim prije kada se ima u vidu da trajne posljedice kod apelanta mogu i treba - kao što su prvostepeni i drugostepeni sud i učinili - da budu objektivno podvedene pod pravni standard naročito teškog invaliditeta, pogotovo uzimajući u obzir i pravno valorizirajuću jačinu duševnih bolova koje trpe i pro futuro će trpjeti lica bliska apelantu kao ozljeđeniku, tj. apelantice, jer to proizlazi iz stilizacije, dikcije, duha i ratia odredbe člana 201. stav 3. ZOO.
Iz navedenog se, dakle, može zaključiti da Vrhovni sud, za razliku od prvostepenog i drugostepenog suda koji su utvrđivali činjenice, smatra da se, u smislu člana 201. stav 3. ZOO, naknada nematerijalne štete može dosuditi samo ako je invaliditet ozljeđenika takav da se kreće u granicama potpunog invaliditeta, ili da se po svojim posljedicama približava potpunom invaliditetu. Međutim, Ustavni sud smatra da odredba člana 201. stav 3. ZOO ne propisuje takav kriterij za definiciju naročito teškog invaliditeta nekog lica.
Na osnovu navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje presude Vrhovnog suda ukazuje na proizvoljno tumačenje odredbe člana 201. stav 3. ZOO, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi zaštite ljudskih prava i sloboda koje su uspostavili organi Evropske konvencije koje slijedi i Ustavni sud. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, proizvoljnim ukazuju tumačenje i primjena ove odredbe od Vrhovnog suda, zbog čega miješanje u imovinu apelanata nije izvršeno u skladu sa zakonom, pa time i ne služi zakonitom cilju u javnom interesu, odnosno nema legitiman cilj koji bi se ogledao u provođenju zakona.
Međutim, i kada bi se moglo prihvatiti da Vrhovni sud nije postupao proizvoljno, pa da je miješanje u imovinu bilo zakonito i služilo zakonitom cilju u javnom interesu, bilo bi neophodno odgovoriti na pitanje da li u okolnostima konkretnog slučaja miješanje zadovoljava razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinaca. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A broj 98, 46. i 50).
U odgovoru na pitanje da li je u konkretnom slučaju postignut pravičan odnos između zaštite interesa apelanata i legitimnog cilja u javnom interesu kojem se teži, Ustavni sud ističe da je u parničnom postupku utvrđena apelantova invalidnost od 70%, te umanjenje apelantove opće životne aktivnosti za 80%, i to u njegovoj tridesetoj godini života, a da su pojavni oblici utvrđenog invaliditeta kod apelanta, pored nastalih oboljenja, i značajna izmjena njegove ličnosti - apelant je otežano pokretan, nestabilan, prostorno i vremenski dezorijentiran, poremećenog govora, povremeno gubi svijest, satima sjedi i šuti ili ima pojačanu potrebu za kretanjem zbog čega ga ukućani prate, agresivan je i sve mu smeta - pri čemu mu je u značajnoj mjeri potrebna tuđa njega i pomoć koju pružaju apelantice koje zbog toga pate, kao što su i utvrdili nižestepeni sudovi. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, u kojima je lišavanje apelantica imovine izvršeno radi provođenja zakona kojim je redovni sud ovlašten da procjenjuje utvrđene činjenice radi dodjele novčane naknade zbog naročito teškog invaliditeta i, s druge strane, činjenice da apelanticama osporenom odlukom nije dosuđena novčana naknada za duševne bolove zbog evidentnog fizičkog i psihičkog invaliditeta njihovog oca, odnosno supruga, nije postignut pravičan odnos proporcionalnosti između zaštite legitimnog cilja u javnom interesu kojem se teži i interesa apelanata kojima predmetna novčana naknada predstavlja određenu satisfakciju u konkretnim životnim okolnostima. Time je, prema mišljenju Ustavnog suda, na apelante stavljen pretjeran teret u odnosu na potrebu zaštite javnog interesa.
Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada miješanje u imovinu apelanata nije izvršeno u skladu sa zakonom, pa time i ne služi zakonitom cilju u javnom interesu, odnosno nema legitiman cilj koji bi se ogledao u provođenju zakona, odnosno kada je miješanjem u pravo na imovinu na način na koji je to učinio Vrhovni sud, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, narušen razuman odnos proporcionalnosti između potrebe zaštite legitimnog cilja u javnom interesu kojem se teži i interesa apelanata da ne budu lišeni novčane satisfakcije u konkretnim životnim okolnostima, odnosno svoje imovine.
Na osnovu člana 61. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić